O poreklu, sećanje

O poreklu, sećanje

Boro Drašković – Film o Filmu
Izdanje Prometej
(razgovori vođeni i filmovani tokom snimanja Seoba 1987. godine) Odlomak iz Svako je kinoteka
PETROVIĆ: Trebalo bi početi s’ onim što je najvažnije u sudbini.
Moje sećanje dopire daleko unazad, ali zanimljivo, i to sećanje je vezano za slike, što ne znači da sam se rodio kao reditelj (smeh). Ja se zapravo ne sećam događaja i reči, ja se sećam svakih vrsta slika…

 

aleksandar petrovic sasa

1931. godina – 3 brata Petrović s’leva na desno: Petar 1925-1947, Aleksandar 1929-1994, Milan (Mile) 1930-1935
Sećam se, recimo, kako je moj mlađi brat, koji je umro 1935. godine od leukemije, učio da hoda u drvenom dubku u kome sam i ja pre njega prohodao… Sasvim precizno vidim kujnu sa crno-belim pločicama i taj dubak i brata kako pokušava da se pomakne, i ništa drugo… Posle sam proverio tamo gde smo stanovali, kod nekog gazda Gruje, u zgradi koja je izlazila na dve ulice, Kraljice Natalije (Narodnog fronta, danas) i Gepartove, i utvrdio da smo imali stan s tim crno-belim pločicama… Ili predratna ujdurma za lečenje nazeba i bronhitisa: slačice uvijene u šal koje su nosile «zuze», crni trouglasti šal u koji su me uvijali i ostavljali da se igram s’njim…Sećam se balkona, ustvari zida gde smo se mi deca prepuštali vragolijama… To su zapravo neki naši mali filmovi…
Tih slika se ja veoma precizno sećam isto kao na primer, prizora iz Veridijane: prosjaci oko stola otpočinju tajnu večeru… tako je isto meni reljefno i ovo, dubak, pločice, šal, zid… To nisu anegdote, to su baš slike. Sećanje je počelo baš sa slikama, a onda su se stvari dosta brzo odvijale, sad se već čovek seća i događaja. Mislim da će biti zanimljivo da ljudi to čuju…

 

… U stvari šta je film? Film je predmetnost, film je realnost, stvarnost, film je slika.