Putevi

 « Ja sam našao svoj put, da li je to onaj pravi vi prosudite »

Sava Šumanović

Producent: Avala film, Beograd, 1958. god.
Scenario: Aleksandar Petrović
Reditelj: Aleksandar Petrović
Kolor konsultant: Danica Stajić
Kamera: Nikola Makdak
Montaža: N. Habić
Asistent režije: M. Borota
Asistent kamere: L. Kekić
Muzički saradnik: Lj. Popović
Direktor filma: Vlastimir Jovanović

putevi

Nagrade i festivali:

Festival l’Europe autour de l’Europe

Festival l’Europe autour de l’Europe

Kritike:

« Tako čovek za petnaest minuta filma više vidi, doživi i za sebe dozna o slikaru čije su slike pred njim, nego da je ceo dan, vođen didaktičkim tekstom kataloga, tumarao po slikarskoj izložbi. Film je, dakle, velika čarolija u veštim rukama majstora » – Dušan Makavejev « Srećna šetnja » Politika 22 mart 1959

Posle saradnje Aleksandra Petrovića sa Krležom na filmu « Petar Dobrović », trebalo je da se saradnja nastavi i na realizaciji dokumentarnog filma o slikaru Krsti Hegedušiću. A. Petrović je napisao i scenario, ali do ostvarenja projekta nije došlo, producent Zagreb film nije bio dovoljno zainteresovan. Film o Hegedušicu nije napravljen ali je Petrović realizovao film Putevi film o životnoj i umetnickoj sudbini slikara Save Šumanovica.

Aleksandar Petrović Zabeleške na ivici filmske trake

FILM DANAS – 1950-1965 NOVI FILM

« Smatra se obično za veliko zlo ako filmovi jednog autora liče jedan na drugi: « Evo ga! Ponavlja se… » – Najlakši je način da se ovoj nezgodi stane na put: uzimati raznovrsne teme potpuno različitog karaktera i sadržinske lokacije. Događa se, međutim, da vas materija sa kojom ste se borili zagreje, da vam se učini da niste dovoljno upoznali njene čudi…
Tako je nastao film Putevi.
Bio bih, međutim, nepravedan ako bih nastavak ovoga filma vezivao samo uz svoju zainteresovanost za ovaj filmski žanr. Činjenica je da me je slikarstvo Save Šumanovića, ozbiljnog i tragičnog čoveka i slikara, već odavno privlačilo. Malo ima primera u opštoj istoriji umetnosti da se u liku i životnoj sudbini jednog čoveka tako izrazito ovaploti nešto od opšte ljudske drame umetnika i umetnosti. Uzimam, možda, preteranu slobodu, ali mislim da neću biti daleko od istine ako kažem da u toj Šumanovicevoj životnoj i umetnickoj drami, ima nečeg faustovskog, mitskog, ako hoćete. Taj čovek, koji je izgoreo svoj sopstveni mozak da bi “naslikao” sliku, da bi nam stvorio “večno veselje i radost za oči” (kako on sam kaže), nestao je besmisleno i apsurdno, kao prašina i kao oblak. A svrha moga filma bila je da pokaže da one otvorene oci što su nestale u sremskoj ravnici, žive i traju kroz lepotu koju su nam otkrile. Imao sam prema tome, i duboki ljudski razlog da pridem realizaciji ovoga filma…
Taj temperamentan, a senzibilan i povučen čovek, doživljavao je u svom ličnom životu, u ljudskoj subjektivnoj drami, sve lomove i sudare svog umetničkog puta. Život i umetnost u ovom slucaju stvarno su nastajali i trajali kao jedno. Baš to sam i hteo da postavim u žižu svog filma. U Putevima je razvoj Šumanovićeve životne sudbine bio itekako važan za razumevanje njegovog umetničkog razvoja…
…što je najvažnije: u isto pikturalnim, slikarskim osobinama slika, kamera može da uoči, a montaža da organizuje, detalje koji ce biti u stanju da pokažu deo biografije života i svesti slikareve…
Na Šumanovićevim slikama često se sreće motiv puteva i krošnji drveća, a ne tako retko i po neko ogledalo. Pored toga, na jednoj slici rađenoj godine 1928, a to znači na poćetku njegove bolesti, u centru slike, bez direktne veze sa glavnim motivom – pejzažom – Šumanovic je naslikao crnog psa u trku. Sigurno je da su ovih nekoliko motiva Šumanovicevih slika imali u samom Šumanovicu izvestan psihološki koren. Za mene je bilo nesumnjivo da je ceo Šumanovicev život bio jedno veliko putovanje ka osunčanim – edenskim predelima njegovih najlepših šidskih pejzaža, a takode, i da su se linije njegovog životnog i umetnickog putovanja čvrsto ispretpletale. Jer, da li je to bilo slučajno da je Sava Šumanović u trenutcima svojih nervnih kriza odlazio do jednog puta oivicenog drvoredom i tamo satima usamljeno šetao? A koliko pateticne simbolike u biografskoj činjenici da su ga baš tim njegovim šidskim putevima godine 1942 odveli na stratište. I sasvim je logično da sam onda u svom filmu na Šumanovicevim slikama pokušao da otkrijem dramaturškom i montažnom organizacijom tog motiva puteva njegov dublji dokumentarni smisao.
…Kao što se vidi ja sam u režiji filma Putevi koristio i čisto fotografske mogućnosti filma. Sekvencu Šumanovićevog ludila realizovao sam u negativu i to sa slikama koje smo ranije u filmu vec imali prilike da vidimo pod “normalnim” uslovima u pozitivu i koje, prezentirane u negativu, otkrivaju nov smisao. Ukratko: ludilo sam shvatio kao neku vrstu negativa normalno psihičkog stanja, pa sam ga i tehnički tako realizovao.
Veoma je teško govoriti o jednom umetničkom medijumu jezikom koji nije njegov; prenositi samo u tekst ono što je slika i ton – što je film. Zbog toga ove zabeleške treba shvatiti samo kao sećanje na način nastanka dva kratka filma. Razume se da sam, inače, želeo da tu i tamo, na osnovu licnih iskustava, dođem do nekih uopštenih vrednosti.

« … “oživljavanje” nepokretnih slika, koliko god da je ubedljiv dokaz o mogućnostima transformacije u filmu, moralo je da posluži samo kao sredstvo, a ne kao cilj. Jer sama činjenjinica da se izvesna nepokretna slika jednim motažnim postupkom prividno “pokrenula” ne pretstavlja nikakav umetnicki rezultat; potrebno je da jedna takva filmska fraza bude istovremeno i neka vrsta kljuca za ulaženje u svet onih životnih sadržaja koje ti dokumenti skrivaju.»
« …Tako je nastao Petar Dobrović, a nešto kasnije i Putevi, meni najdraži od svih mojih filmova »