Biti reditelj

TV emisija: Ranko Munitić intervjuiše Aleksandra Petrovića – Mart 1994.

(Intervju je realizovan mesec dana pre odlaska Aleksandra Petrovića u Pariz da bi se operisao od tumora na mozgu. Preminuo je posle četiri meseca borbe)
Odlomak:

sa kamerom

 

… Znate šta, treba najpre konstatovati, reći, da je stvaranje filmova, pravljenje filmova, jedan izuzetno složen posao u kome su interdejstva jako prisutna i gde se čovek susreće konglomeratom raznih pojava koje pripadaju različitim umetnostima, da tako kažem, a pored toga, razume se, kao kičma cele te stvari stoji ono što je ipak, na neki način, samosvojno. To je umetnost filma. Šta to znači. Znači da vi najpre morate, a pošto sam ja i scenarista svojih filmova, da ja moram najpre, razume se, da literalno stvar uobličim. Ne da je uobličim, nego prvo da je smislim, a to smišljanje, to je, stvarno stvar munje. To je stvar, jednostavno, sjaja jednog. Ja bih rekao čak, javi se čoveku neka aura.

… Kod filma, znate, vi se služite jednom ogromnom klavijaturom, da tako kažem. Ja sam, nekada, u detinjstvu, malo svirao klavir. Tu imate crne i bele dirke, je’l da, a-mol, b-mol, d-mol, oktave, ali sve to u okviru tih dirki, kojih je uvek isti broj. Kod filma, vi imate ličnosti, onoliko koliko ste ih izmislili, ili koliko ste stavili unutra, u vašu priču. Pa sve ono što oni nose, gde oni žive. Pa onda imate, recimo, prostor u kome se ta vaša radnja događa. Znate, prostor je jedan ogroman… jedno ogromno bogatstvo filma. Ja sam tu nedavno, zamoljen od udruženja francuskih filmskih snimatelja, da dam svoje mišljenje o ulozi snimatelja u filmu. I ja sam rekao da je snimatelj, ustvari, neka me izvine glumci koje izuzetno cenim i za koje smatram da su autori, ali rekao sam da je meni snimatelj najbliži saradnik. Ja sam prvo sa tim snimateljem celo vreme, po kiši, blatu, vetru, pod toplinom od ne znam koliko stotina kilovata. Ja i on ne mrdamo od kamere. Svako ode negde, s’ oproštenjem da piški, ili da pije vodu, ili nešto treće da uradi, a mi to ne možemo dok se ne završi kadar. To je, recimo, jedan razlog koji nas približuje, a drugi razlog, koji je mnogo važniji, razume se, jeste što ja, kroz izbor optike, a ja uvek biram optiku, uz saradnju sa snimateljem koji daje svoje sugestije, pa često moj predlog bude izmenjen. Ali ja sam taj koji donosi krajnji sud, krajnji odbir; kroz izbor optike, kroz organizaciju pokreta kamere, kroz kompoziciju kadra, po pravilu, bar kod mene, nije statična, nego se kamera kreće, menja prostor oko sebe, ja ustvari, svaram literaturu, tako da kažem. Stvaram ljudski život.

sasa petrovic 3

Aleksandar Petrović bira optiku tokom snimanja Seoba

Ranko Munitić: Gradite prostor.
Aaleksandar Petrović: Od prostora ja gradim čoveka. To se, recimo, sjajno vidi, kod Hičkoka. I to je na najbolji način Hičkok inaugurisao. Pogledajte malo pažljivije Hičkokove filmove. Mada su klasični, ali videćete koliko on pažnje posvećuje obradi prostora. To se ponekad i zloupotrebljava, ali dobro. Taj podatak deli u dobroj meri američku kinematografiju od evropske kinematografije. Doduše, u poslednje vreme manje, jer evropska kinematografija je uznapredovala, ali Amerikanci su uvek, uvek, smatrali da je prostor, jednostavno, za reditelja ono što je glina za skulptora.

 … Umetnik ima potrebu da projektuje svoja saznanja među ljude, u vasionu. I to je onaj osnovni generator koji ga tera da izmišlja knjige, filmove, i tako dalje. To je, dakle, taj početak. To je taj, kako bi se reklo, teren sa koga puštaju rakete u svemir. E sada, međutim, odmah nastaje posao. A taj posao je mukotrpan, izuzetno mukotrpan. Zahteva veliku memoriju i ogromnu koncentraciju. Prilikom realizacije umetničkog dela, ja imam maniju; manijakalno prosto, sebe posmatram. Ja analiziram svaki svoj postupak i sudim sebi. Ja sam, ustvari, zaključio naprosto, da je najvažnije oruđe moga rada – koncentracija. To objašnjava, recimo, podatak, činjenicu, da imate puno veoma inteligentnih ljudi, puno elokventnih ljudi, a koji teško, ili skoro nikako, ne stvaraju. A ponekad, čak, naiđete na nekog čoveka koji vam se čini nedovoljno obrazovan, čak i nedovoljno, šta ja znam, u prvi mah nezanimljiv, ali je u stanju da nešto stvori.

 

sasa petrovic 2

Aleksandar Petrović – pred snimanje jedne scene Seoba