Film-spektakl

TV emisija Ranko Munitić intervjuiše Aleksandra Petrovića 
– mart 1994 
Odlomak:

Sa Skupljačima perja, a već delimično i sa Tri, kreće moja naklonost, moje bavljenje spektaklom. U prvoj priči filma Tri imate onu masu na stanici, onaj izlazak, pa ovce… To su već i bile spektakularne scene koje je trebalo rešiti. Razume se, na jedan naročiti način, kako se režira spektakl. Toga je bilo i u Skupljačima, pa zatim je toga bilo i u Biće skoro propast sveta, nek’ propadne, nije šteta, koji je po mom dubokom ubedenju, sa Seobama, moj najbolji film. Ali, eto… I najzad, razume se, u Majstoru i Margariti i Grupnom portretu; a korona bavljenja spektaklom je u Seobama. Ako mi dopustite, rekao bih nekoliko reči baš o tome. Znate, uvrežila se jedna pogrešna predpostavka da je spektakl neki niži rod umetnosti. Filmovi koji imaju elemente spektakla po pravilu su dočekivani sa izvesnim preziranjem.
Sada bih hteo da kažem nešto o spektaklu, pošto smo o tome počeli da pričamo, pa smo to onda ostavili po strani. Ja sam govorio više puta o praktičnoj strani stvari, o tome zašto se ostrve sve te moguće picajzle kad čovek hoće da pravi spektakularan film. Znate, ja to sada govorim kao profesionalac, onaj najordinarniji profesionalac. Neka izvine gospoda režiseri koji preziru spektakl, ali, neka dođu da ga izrežiraju. Neka dođu na plato na kome se nalazi nekoliko stotina statista, nekoliko stotina konja, topovi, kranovi… Imaju na raspolaganju helikopter i neka sve to oni organizuju u jednu artikulaciju, scensku i dramsku. Da to bude jasno i vidljivo, i reljefno i dramatično, i u sklopu sa onim što je bilo i sa onim što dolazi, pa će da vide šta je režija spektakla. Postoje dve najteže stvari u filmskoj režiji: jedna je režija spektakla, a druga je režija dva glumca u jednom krupnom planu.
To su dve najteže stvari na filmu. S tim što režija spektakla zahteva, razume se, i ogroman fizički napor (smeh), a u drugoj varijanti čovek može da sedi u fotelji. Mislim, na stolici. I onda još nešto. Nije tu samo artikulisati tu masu kompaserije, glumce, sve to. Nego sve to treba napraviti sa preciznim ciljem da se onaj intimni sukus, ona intimna suština vašeg dela, tu ne samo ogleda, nego oplemeni, ovaploti, razvije. E vidite, sada je jasno kako je teško napraviti spektakl. Evo, ja ću vam navesti primere. Gledali ste Seobe… Kada slavonsko podunavski puk, kao zaštitnica, poslednji prelazi zapaljeni most na Rajni, u jednom velelepnom spektakularnom prizoru, dozvolite mi da kažem, Karlo Lotarinski sedi na uzvišici, pod baldahinom, sluša koncert i opersku pevačicu… muzičare i opersku pevačicu, i gleda kroz durbin bitku. I onda vidi, na tom mostu koji je u plamenu, jednog konja, prolazi mostom. To je Vuk Isaković. On će ga tu zapamtiti, a Vuk Isaković, u okularu tog durbina, sa muzikom koja se čuje, muzikom iz opere «Kleopatra» najedamput dobija nekakve, dozvolite mi da kažem, vanzemaljske dimenzije. Vanzemaljske dimenzije koje će i ostvariti na kraju filma. I ono što se na kraju kaže: Sve je to bila samo omama ljudskih očiju – to, da to može da se kaže, to je uslovljeno, poduprto, stvoreno, iz spektakla.
Bez tog spektakla to bi bila besmislica.

… Ja bih hteo da iz ovoga proizađe… da se spektaklom, pokretima masa, ljudi, kompaserije, konja, automobila, tenkova, čega hoćete, može da pronikne u dušu jednog čoveka. Da tu ne postoji, apsolutno, nikakva razlika. Da bez duše nema pravog filma. Nema pravog spektakla, a da pravi spektakl uvek ima dušu. Vi ste gledali – Seobe -. Ja mislim da mogu da kažem da je to duševan film. To je dirljiv film. Bez toga nema mosta ka bližnjem. Ako ne volimo ljude ne možemo ni filmove da pravimo. 

seobe-t2