O našem mentalitetu

Ako stalno i uporno budemo osuđivali, a da pritom nekada i ne znamo šta osuđujemo, bojim se da ćemo zajedno sa vodom izbaciti i dete, a to, mislim, niko ne želi. A.P.

NIN – Glišić, Novembar 1991.
GLIŠIĆ: O tom, ipak, balkanskom ambijentu u kome umetnik mora da se brani?
PETROVIĆ: Da se sada vratimo na naš mentalitet, kojim smo se stalno hvalili i stalno smo tražili zlo u drugome. Moramo malo da porazmislimo i o sebi. Mi smo, znate, vrlo simpatičan svet. Mi smo svet veseo, ili prividno veseo, to je tačno; zatim smo svet duhovit, svet sarkastičan, svet spreman da se samom sebi smeje. Zatim smo i kuražan svet, pa mislim da nismo ni glup svet. Ali, mi smo svet sa vrlo malo, ili skoro nimalo smisla za socijalan život. Mi smo svet u kome nažalost caruje zloba. Nema drugog naroda koji ima poslovicu ili izreku: da komšiji crkne krava. I nema, mogu da vam kažem, nema druge države i zemlje u Evropi koja ima toliko pametnog i obrazovanog sveta, a u kojoj se na čelnim mestima u svim oblastima nalaze polubudale i primitivci. Ne može se sve to ipak pripisivati sistemu. Nešto moramo i mi da uzmemo kao svoj deo krivice. Reč je, očigledno, o nedostatku smisla za socijalni život.
GLIŠIĆ: Dakle, postoji teza da je Srbima u 20. veku sve zlo dolazilo sa Zapada. Pa čak i ono što je došlo sa Istoka, boljševizam, smišljeno je na zapadu i sa zapada. Nekako i to pravoslavlje sa Zapada, kao da samo to dobija.
PETROVIĆ: Ako ste to mislili da kažete, ja se tu ne slažem sa vama. Ja mislim da Srbima jedan deo zla koji danas doživljavaju jeste u tome što nisu uspeli da se integrišu sa tim zapadom. Ne možete vi ratovati protiv celog sveta. Ja sam to već rekao jednom prilikom i da sada ponovim: kada se ja okliznem na koru od banane, moja prva misao nije: koja je to budala bacila koru od banane, nego: kretenu jedan, što nisi pazio gde staješ.
… logično, svaki pametan i civilizovan čovek, a naročito umetnik, mora da bude protiv rata. Logično, svaki pametan i civilizovan čovek, naročito umetnik, mora da bude za zajedništvo, za zajednički život, za civilizovane odnose. Na žalost, zemlja nije raj. To su komunisti hteli da raj sa neba spuste na zemlju, a onda je zemlja umesto da postane raj, postala pakao. I, jednostavno, taj svet je povučen svojim dobrim namerama u jedan pogrešan politički prostor.

GLIŠIĆ: Ima li onda, nade za nas?
PETROVIĆ: U svakom društvu, u svakoj naciji, omladina je motor, agregat promena. Ponekad je to dobro, ponekad loše. I komunizam nam je omladina natovarila na pleća. Ti koji su bili po šumama od 1941. do 1945. Bili su klinci od 18 do 26 godina. To što su oni krenuli u pravcu koji, kako se pokazalo, nije bio u redu, drugo je pitanje, ali su bar nešto hteli, nešto drukčije, i možda da nije bilo duplog agenta Josipa Broza, da je bio više pameti, neka rešenja bi se, možda, našla. Danas je omladina – mrtvo more. Srpska omladina jednostavno ne postoji. Ne znam zašto je to tako, ali mislim da bi osnovni razlog mogao da bude to što ti klinci posmatraju nas starije i što su godinama mogli da uočavaju kako se mi brinemo o najsebičnijim, najužim ličnim interesima: da ljudi ulaze u političke organizacije, pre svega u SK, bez ikakvih politikih ubeđenja, iz karijerističkih razloga, da vode računa samo o materijalnim interesima, pa su i sami, ti klinci, jednostavno došli do zaključka – to je život. A to život nije, to je samo deo života.

Aleksandar Petrović (fotografija M. Soldatović)

Aleksandar Petrović (fotografija M. Soldatović)