O vlasti

Reporter septembar 1982.
“Majstor i Margarita” u vašoj filmskoj i pozorišnoj režiji je (nadam se da ne grešim) priča o moći. O vlasti koja u sebi uvek ima dijaboličnog i irealnog. Kako vi razmišljate o vlasti?
Znate, verujem da nisam baš naivan kad razmišljam o tome. Za razliku od nekih naših publicista koji misle da sve može da se učini za 24 sata. I da je vlast uvek za sve kriva a ljudi koji nisu vlast da su uvek u pravu. Znam da se kriza morala u kojoj živimo ne može srediti za jedan dan. Hteo bih da vas upozorim na nešto vrlo važno u Majstoru i Margariti. Pilata sve vreme boli glava! Postoji nesreća onih kojima vladaju ali postoji i glavobolja vladara. I na jednoj i drugoj strani su ljudi. I baš zato, svaka fetišizacija vlasti i svaki pokušaj vladara da se proglase bogovima mora da ima retrogradnih reprekusija. Linija progresa je linija koja uspostavlja saradnju između jedne i druge strane barijere. Ona tu barijeru ukida: vlast se približava narodu a narod vlasti. To su lepe fraze. Je l’ da? Ali ka tome treba težiti. Čitajući memoarsku literaturu iz drugog svetskog rata, Čerčila, Ruzvelta, Staljina, najedanput shvatimo da su to ljudi koji kao da su izašli iz bilo kog stana, bilo koje kuće, u bilo kome gradu. Ti ljudi nisu veći od bilo kog čoveka i pravili su greške koje bi pravio bilo koji prodavac ili knjigovođa. A šta se događa? Ogromni socijalni, ekonomski i administrativni organizmi, koje uspostavlja moderno vreme, fetišiziraju vlast. I vlast, podstaknuta time, pokušava da se postavi u neku sferu fantastičnog. Eto, to je Bulgakov pokazao u svojoj priči o Hristu i Pilatu. To je prava istorija čoveka nije istorija priča kada je koji kralj smenio drugog kralja.
Kako objasniti da jedan čovek može da fascinira milione ljudi i vlada njima?
Kao što u ljudskoj prirodi postoji sklonost za vlašću, tako postoji i sklonost za slušanjem. Postoji masa ljudi, osvrnite se malo, koji obožavaju da slušaju. Osim toga ne treba negovati ni anarhiju, gde bi nas to odvelo? Čovek je još uvek animalno biće. Ne može se biti a priori protiv vlasti. Važno je da vlast bude humana. Ali vlast se često izopači.

Aleksandar Petrović na snimanju filma Grupni portret s damom (1977)

Aleksandar Petrović na snimanju filma Grupni portret s damom (1977)

 

O vlasti, o nagradama i zabranama:

Naravno, formalne zabrane filmova nije bilo, ali su filmovi onako “neformalno” završavali u bunkeru.

 

Pogledi – SAŠA PETROVIĆ decembar 1990.

POGLEDI: Zanima me kako su se u vreme Vaših najvećih uspeha prema vama ophodili komunistički vlastodršci. Vi ste, u tom trenutku bili čovek koji im je bio jako potreban?
PETROVIĆ: Moja pozicija je od početka bila dvostruka. Komunistička vlast me je maltretirala ali i nagrađivala. Mislim da je reč o politici prisvajanja ljudi koji koji imaju jedan internacionalni «imidz». Za svaku vlast je, pogotovu komunističku, vrlo važno da joj pripadaju ljudi sa određenim internacionalnim renomeom. Moja situacija je u pravom smislu reči bila groteskna: komunisti su mi dodeljivali sve moguće nagrade od pulskih, oktobarskih, sedmojulskih do AVNOJ-evske a istovremeno mi, isti ljudi, uskratili svaku mogucnost rada i ostavili me da 15 godina živim na ulici, bez dinara prihoda.

Aleksandar Petrović 1977

Aleksandar Petrović 1977

Državna bezbednost 1973. godine, protiv mene podnosi i krivičnu prijavu Javnom tužilaštvu… Isključen sam sa Akademije na kojoj sam radio kao redovni profesor da bi tek 1984. godine Vrhovni sud Srbije doneo presudu da sam učinio krivično delo protiv države i naroda. Tu kvalifikaciju je naknadno izmislio i uneo u pravilnik ondašnji i sadašnji dekan Akademije.
Ja sam 1984. godine okrivljen od strane Vrhovnog suda Srbije kao politički kriminalac a 1987. godine sam dobio nagradu AVNOJ-a. Da bi farsa bila još veća, a moja situacija još nezavidnija, ja sam jedini umetnik u Srbiji koji je bio vlasnik (sve sam vratio!) oktobarske, sedmojulske i AVNOJ-evske nagrade, a koji ima penziju jednog skromnog zanatlije.
POGLEDI: Komunisti su Vaš uspeh shvatili kao priliku za njihovu svetsku promociju?
PETROVIĆ: Vlasti je svakako, svakako dobrodošao uspeh jugoslovenskog i mog filma u Kanu. Atmosfera je bila euforična, a štampa je uspeh tretirala kao da smo osvojili prvenstvo sveta u fudbalu. Film je doživeo ogroman publicitet svuda u svetu. “Frans soir” je na celoj prvoj strani objavio sliku Olvere Vučo pod naslovom «Uspeh u Kanu». Zagrebački «Vjesnik» je takođe na svojoj prvoj strani objavio fotografiju Olivere Vučo sa naslovom «Skandal u Kanu». Reagovanja su bila dvostruka a mišljenja podeljena. Jedan deo kolega, u prvom redu komunista, mada je među njima bilo i poludisidenata, poveo je jednu suterensku kampanju protiv mene.
Još tada su šovinisti iz Hrvatske poveli jednu maratonsku kampanju koja je kulminirala zabranom moga filma Biće skoro propast sveta.
Ali ako govoromo o centralnoj ličnosti svih tih reakcija onda je to nesumnjivo Josip Broz. On je uspeh moga filma shvatio na pravi način i nije oklevao da uspeh moga filma iskoristi za svoje ciljeve. Mi to treba da iskoristimo, mislio je on.
Netačna je pretpostavka da je Broz bio ogarničene pameti. On je, u svakom slučaju, bio ličnost ograničene kulture i jedne «falš» civilizacije, ali i jako lukav čovek. 
POGLEDI: Vaše iskustvo sa cenzorima je bogato, zanimljivo i reprezentativno. Da li danas, posle toliko godina, znate ko je i zašto zabranio Vaš film Biće skoro propast sveta?
PETROVIĆ: Postoji jedna priča za koju nemam dokaza. Ispričaću vam je, ali sa velikom dozom rezerve. Saznao sam, od trećeg lica, da je Brozov operater vrteo taj film sve dok Broz nije ustao i rekao: «Ovome ću Petroviću ja slomiti kičmu!» Zašto je to rekao ja pouzdano ne mogu da kažem, ali pretpostavljam, da je zato što sam glavnog junaka, koji drži sve konce u satanskoj igri u tom selu nazvao Joškom.
Da li se sve zbilo baš tako nisam siguran ali fakta govore sledeće. Kad se taj film ’69. godine pojavio, zagrebačka šovinistička štampa je poludela od besa. Neda Krampotić je napisala članak kojim je otpočela hajka na moj film i na mene kao njegovog autora.
Čudna je sudbina tog filma, njega i danas «crnotalasovci» potekli iz amaterskih redova, ignorišu i ne priznaju ga svojim. Ne znam zašto – verovatno zato što ga je režirao jedan autor koji iza sebe ima internacionalni uspeh.
Da bi priča o tom filmu bila jasnija moram da dodam da su sve do 1961. godine jugoslovenskom kinematografijom dominirali Hrvati i Slovenci. Posle šezdeset i prve, a naročito od šezdeset i pete, težište se prebacilo u Beograd i to je za njih bila velika neprilika. Uspeh srpskog filma ih je neprijatno iznenadio i oborio tezu da je Srbija opančarska, seljačka, necivilizovana. Sada je ta Srbija uspela da stvori kinematografiju svetskog ranga.
POGLEDI: Vaš veliki projekat «Seobe» nikako da ugleda svetlost dana. Da li je film zabranjen ili se čuva na sigurnom mestu u nekom bunkeru, u nekom tunelu, usred mraka?
PETROVIĆ: Seobe su moj najbolji film i posvećen je mom pokojnom sinu Draganu. Film se nalazi u zatvoru već godinu i po dana. To je jedan nevin zatvorenik, jedan od bezbrojnih nevinih zatvorenika. Danas sam sasvim siguran da ga u zatvoru ne drži francuski sud, koji je presudu i doneo, nego beogradska i novosadska televizija. Ako stoji iza beogradske i novosadske televizije, mislim da ne traba da govorim. To se zna. To je moj četvrti zabranjeni film.
Prvi zabranjeni film se zvao Dani. On je bio zabranjen samo za prikazivanje u inostranstvu. Drugi moj film kojije zabranila Komunistička partija je Majstor i Margarita. Ta zabrana je izvedena komunistički perfidno jer je odluku partije sproveo radnički savet «Dunav filma», uz svesrdnu podršku ondašnjeg Sekretarijata za kulturu na čijem je čelu stajao Eduard Ile. O filmu Biće skoro propast sveta smo već govorili.

psf

Politika i vlast:

NIN – Glišić Novembar 1991.
Ja sam za “Monde”, na zahtev “Monda” pre mesec – dva dana dao jedan intervju koji je objavljen na čitavoj stranici “Monda”. U tom intervjuu sam rekao neke vrlo važne istine: da su Hrvati prvi započeli ovaj prljavi rat, da je za vreme rata u genocidu nad srpskim narodom nestalo najmanje 800.000 ljudi, da se u Hrvatskoj kao i u Srbiji na vlasti nalaze bivši komunisti, da je doskorašnji predsednik Hrvatske vlade gospodin Manulić bio šef svih komunističkih zatvora u Hrvatskoj, pa sam čak rekao da objektivno gledajući, kad je reč o demokratiji, ipak ima više demokratije u Srbiji nego u Hrvatskoj, mada, razume se, prave demokratije nema ni u Srbiji.
Rekao sam još puno drugih, mislim važnih stvari, i možete mi verovati da to, kada sam ja rekao, nije ostalo bez odjeka. Ko god je čitao francusku štampu, pa čak i englesku štampu, mogao je da primeti da posle Pavićevih izjava, pa i mojih, pa i Kusturičinih – izvesne korekcije su očevidne.
Informacije o ovom mom intervjuu nijedan list u Srbiji nije doneo, osim “Politike”, a i ona je o tome objavila ukupno četiri reda.
Ko to treba da objasni svetu da mi Srbi nismo varvari, divljaci, i da je naša stvar pravedna?

Aleksandar Petrović (1987)

Aleksandar Petrović (1987)

Reporter, septembar 1982.

Verovatno opasan tip

(odlomak)

Ogromni moralni ambis 

Najčešće režirate tekstove Bulgakova. Koje vas to dimenzije u njegovom stvaralaštvu privlače?

Mene su kod Bulgakova privukla tri njegova dela: “Pseće srce”, “Majstor i Margarita” i “Purpurno ostrvo”. Mislim da je kroz ta tri dela Bulgakov izrastao u jednog od najznačajnijih pisaca ovoga veka. A zašto je to tako? Zato što je Bulgakov u prelamanju dvadesetog veka, iz jednog u drugi društveni koncept, uočio jednu kapitalnu stvar: menjanje društvenog sistema mora da prati i transformisanje čoveka. Moramo da menjamo svest čoveka ako želimo da dođe do bitnih i važnih promena. Bulgakov je uočio ogromni moralni ambis u kome pliva dvadeseti vek. I da su taj moralni ambis i antinomije kroz koje prolazi savremeni čovek (baš zbog tog moralnog ambisa) toliko duboki da dodiruju oblast fantastičnog. Svet u kome živimo je, kako bi rekao pesnik Laza Kostić “Među javom i međ snom.” Bulgakovu me je privuklo i jedno slovensko, meni blisko, osećanje humora. To je dubok, oštar, nimalo naivan humor. Pa, onda i njegova mudrost. Odnos Bulgakova prema vlasti, to je odnos jednog izuzetno mudrog čoveka.

knjiga aleksandar petrovic

 

(odlomak 2)

Nevidljivi mehanizmi prilepljivača “etiketa” i dalje deluju?

A.P. Pa, u poslednje vreme se to gubi, znate. Tu i tamo neki zlobni kolega pokuša nešto da podmetne. Ja mislim da to nije više problem. Nema smisla sada insistirati na onome što je bilo pre deset godina. Da se tvrdi da je to i danas pravi razlog. Treba stvari tačno postaviti na njihovo mesto. I pre “afere” na Akademiji za pozorište, film i TV, meni nije bilo lako da realizujem svoje projekte. Zvuči smešno i paradoksalno ali, recimo, sredstva koja su zaradili Skupljači perja otišla su na neke druge projekte a ne na moje. Ne bih radio ni Majstora i Margaritu da nisam našao sredstva u inostranstvu. U to vreme nisam mogao u Jugoslaviji da nabavim ni dvesta miliona. Pa, ja ne mogu o svemu sada da vam pričam. To je jedna jako kompleksna borba. Moji filmovi su imali umetnička priznanja i publiku. I to je bilo najopasnije za izvesne ljude. Dokazao sam da mogu da se prave filmovi koji nisu hermetički a imaju umetničku vrednost. I to je ono što ih je potpuno poremećivalo. Moji filmovi su, u stvari, udarali na dva fronta. Udarali su protiv kvazi – umetničkih filmova koji su pravljeni za kabinete, i ne znam koga, a koji su bili izvor zarade mnogih ljudi i temelj lažnih karijera. A s druge strane su udarali i na komercijalne, plitke i bezvredne filmove, čiji su autori tvrdili da je to baš prava kinematografija. Ja sam uspeo da napravim filmove koji nisu “komercijalni” a koje je publika išla da gleda. To je bilo za njih krajnje opasno. Verovatno sam opasan tip. A.P. (Zajedno se smejemo)

 

 

psf

O apsurdima:

Kad je reč o zverstvima u svakom ratu, zverstva ne da su prisutna, nego su jednostavno neodvojivi deo rata. Ne znam po čemu klanje i ubijanje balkansko je strašnije i odvratnije od koncetracionih logora i gasnih komora, od terorističkih akcija u kojima stradaju nevini ljudi, žene i deca, od bombardovanja otvorenih gradova.

aleksandar petrovic 1

Aleksandar Petrović