Politički progon

«Zavist profesije – duhoborstvo» A.P.

Ja sam uvek bio neka vrsta vuka samotnjaka.
Da budemo sasvim otvoreni… javlja se zavist profesije. Duhoborstvo. Pošto spektakularni filmovi koštaju, nužno, skuplje nego oni obični, mali filmovi, onda svi mogući, već postojeći režiseri, koji reflektuju na državne jasle, kao isvi oni koji još nisu režiseri ali hoće da budu režiseri i reflektuju na državne jasle, izlaze sa tezom: ovaj snima film koji košta koliko bi koštalo deset mojih filmova. Pa zar nije bolje da pravimo deset malih filmova, nego jedan veliki. Tako da, kad i ne kažu to otvoreno, čim vi počnete da snimate, to vama skoče za vrat.

 

Tri i Skupljači perja su mu doneli mnoge svetske nagrade i priznanje značajnog umetnika i predstavnika modernog evropskog filma. Posle prikazivanja filma Biće skoro propast sveta na festivalu u Kanu, gde je film bio nominovan za Zlatnu palmu, Nagradu Žirija i za Režiju, ali nije bio nagrađen, u francuskoj, italijanskoj, nemačkoj, češkoj, poljskoj i u štampi drugih zemalja Evrope kritika je o filmu veoma pohvalno pisala. To nije bio slučaj u Jugoslaviji. Dole citirani odlomak iz knjige: «Let nad močvarom» Aleksandar Petrović svojim životom, delom i filmovima, Petar Volk, Institut za film, jasno pokazuje kakav je prijem imao film Biće skoro propast sveta u Jugoslaviji gde se digla hajka protiv filma i Petrovića. Vrhovnici komunističke vlasti su davali izjave. Mika Tripalo hrvatski nacionalista, je rekao «Pojavio se crni film» a Veljko Vlahović, visoki rukovodilac, član Predsedništva CK SKJ: «Petrović u ovom filmu kaže da je propast komunizma neminovna… takvi stavovi potpuno su suprotni programu i ideologiji Saveza komunista».

«Uzalud je Aleksandar Petrović ponavljao koliko je film istinit, oko njega se širio krug nepoverenja. Pisao je ispravke, često i demantije, pozivao se na zakon o štampi, protestvovao, podnosio i službene predstavke, ali uvek su posle toga dolazili novi komentari sa još više ironije i otvorenog cinizma. Otud su sve manje uticaja imali glasovi razuma koji su navodili na dublju i slobodniju interpretaciju dela. Malo ko je bio spreman o zabludama, o prevazilaženju onog što razdire društvo i zagledanje u dubinu krize. Nikad više zluradosti u zagrbačkoj i sarajevskoj štampi o jednom filmskom delu i njegovom autoru nije bilo ni pre ni posle svega.»
Nije zato slučajno što je nominacija za «Oskara» s mučninom predstavljena kao isforsirana afera koja je morala da se završi neuspehom. Slično je bilo i sa prezentacijom filma na Kanskom festivalu, tako da nije skrivano likovanje što film Biće skoro propast sveta nije ponovio uspeh što su zabeležili Skupljači perja. U ovim kampanjama sudelovali su mnogi filmski i radnici i umetnici, jer im je bio nepodnošljiv internacionalni uspeh i prodor u svet Aleksandra Petrovića. Proglašavali su ga agrasivnim, sebičnim, bezobzirnim, zaboravljali sve što je činio za afirmaciju jugoslovenskog filma. Po žestini osporavanja, moglo se jasno razabrati koliko je Sašin uticaj dominantan u zbivanjima unutar nacionalne kinematografije. Međutim, njegova snaga uverenja graničila se sa fanatizmom. Primao je udarce sa svih strana, a razlikovao se od drugih upravo po tome što nije ćutao – svakom je umeo da na adekvatan način odgovori, nije se plašio, nije priznavao autoritete i branio je sam svoj stvaralački integritet, ne pozivajući nikog da ga sledi ili bezrezervno podržava. Bio je delikatan, ne želeći da zbog njega bilo ko strada, smatrajući da su filmovi njegova sudbina i da mora ostati dosledan sebi do kraja.»
«… Veljko Vlahović se okomio posebno na Aleksandra Petrovića i film Biće skoro propast sveta. Po njemu, ovaj autor tvrdi: «Svet propasti neće, ali propast pojedinaca, tih zanesenjaka i nesrećnika da taj svet promene neminovna je na ovaj ili onaj način.»

 

Do 2013 godine dosije Aleksandra Saše Petrovića još je nedostupan!
«Zanimljivo je da do danas niko nije imao uvid u Petrovićevu fasciklu u službi Državne bezbednosti…» Vlastimir Sudar, Politika 24. 8. 2013.

bsps4-nova

O isključenju sa Akademije za pozorište, film, radio i televiziju i povratak posle 18 godina:

Reporter septembar 1982.

Da li su 1973. osim vas još neki ljudi kažnjeni na beogradskoj Akademiji za pozorište, film i TV?

Zanimljivo je da su neki učesnici te, nazovimo je afere, vrlo brzo avanzovali i postali dekani, prodekani itd. Ljudi koji su dobili relativno ozbiljne partijske kazne ubrzo postaju visoki funkcioneri na Akademiji. Zanimljiv je to simptom. To su neke neobjašnjive stvari…

Znate šta, ja sam se 1973. godine… Nije mi bilo lako. Osetio sam da je predamnom vreme nerada, pasivnosti, a bio sam u naponu snage. Razmišljao sam: šta i kako dalje? Da ne pričam o teškoj porodičnoj situaciji. A čoveku, razume se, nije prijatno kada se nađe na ulici, onemogućen da radi svoj posao. Samo nemojmo da preuveličavamo i to nije beskrajno trajalo. Neki učesnici tih sumanutih sabata bili su onemogućeni posle nekoliko meseci. U to vreme me je stalno opsedala misao: Dobio si ono, što si i tražio. Bilo mi je čak i smešno. Eto, čeprkao sam po Bulgakovu, tražio Đavola, a ubrzo me je on našao. Događale su mi se dijabolične stvari. Ali i to je jedno iskustvo. Svaka stvar ima i lice i naličije… A život teče dalje. Posle krize kroz koju sam prošao, doživeo sam lepe trenutke, upoznao mnogo zanimljivih i pametnih ljudi… Postao sam mnogo više građanin sveta. Uostalom, ko zna zašto je sve to bilo i dobro. Ne možemo mi da pišemo svoju biografiju. Često nam je drugi pišu.

 

NIN – Glišić Novembar 1991.
GLIŠIĆ: Povodom vašeg povratka na Akademiju još jedno pitanje: Na Akademiji su još neke vaše kolege, koje su se onda neprilično ponele u toj stvari. Sa kakvim osećanjima, kako će te se vi osećati među njima i kakva osećanja imate danas prema njima?
PETROVIĆ: Znate šta, ja sam stidljiv čovek. Nećete mi verovati, ali ja sam stidljiv čovek. I kad mene neko uvredi i povredi, kad ga sretnem, meni je verovatno isto toliko neprijatno kao i njemu. A pitanje je da li je i njemu neprijatno.
E sad, u tim komunističkim pogromima, ne samo onom 1973. već ih je bilo još, treba ipak ljude na dva načina ceniti i posmatrati danas.
Ja sam isključen sa Akademije čini mi se sa sedam glasova protiv, pazite, bilo je tajno glasanje i valjda 44 – 43 za isključenje. Bila su dva – tri nastavnika koliko se sećam, to je bio Bajčetić, mislim Slobodan Selenić, koji su se i javno suprotstavili tome. Bila je nekolicina koji su se pasivno usprotivili tome. A oni ostali su, kao što vidite, glasali da budem isključen. Većina od njih se i danas nalazi na Akademiji.
Ja mislim da u takvim tim situacijama, opasnim, da ih tako kvalifikujem, ne može se očekivati da svi ljudi budu heroji. Isto tako, kao što se ne može reći da svi oni koji nisu heroji, su kukavice i izdajice. Po meni, za osudu su ljudi koji su iz tih situacija pokušavali da profitiraju. Na žalost, takvih je bilo i to dosta i na Akademiji i šire. I na žalost, takvih je u najvećoj meri bilo među mojim kolegama.
Oni su me tada u stvari napali na dva fronta. Napadali su me zbog izdaje najsvetijih vrednosti jugoslovenskog socijalizma, Josipa Broza itd. Istovremeno su me napali i zbog izdaje mog studenta, tako da su hteli da me zgnječe kao bubašvabu, da nikad više glavu ne podignem. Pri tome, ja ništa drugo nisam uradio, nego samo rekao ono što je istina. Da ne bih otišao na robiju, jer je već krivična prijava protiv mene bila podnesena, ja sam rekao da sam ja studentu Lazaru Stojanoviću rekao da izbaci te stvari zbog kojih je osuđen iz filma i opomenuo ga da ćemo otići i on i ja na robiju.
E sad, vidite molim vas, ti komunistički pogromaši, zbog kojih je i on otišao na robiju i koji su i mene takođe pokušali da oteraju na robiju, meni zameraju što sam u onakvoj situaciji u kojoj sam bio, ne moram sada ovde ponovo da je citiram, rekao samo istinu i ništa drugo. Tu se pokazuje kakav je moral tih ljudi. Znate, to nisu ljudi, koji postupaju nemoralno, nego su to bića koja imaju veze sa moralom onoliko koliko imaju sa moralom veze i insekti.
Eto, to je moj stav prema svemu tome.
Ja bih voleo da se vratimo sada na ovo.
U tom mom vraćanju na Akademiju, ja sam zahtevao da se obavi disciplinski postupak, da bi se utvrdilo kako se ko ponašao, ko je za šta odgovoran i naročito da bi se utvrdilo kako je došlo do te političke mahinacije koja se zove “Afera plastični Isus”. I da bi se videlo da sam u prvom redu ja bio gađan, znate.
Međutim, u razgovoru se konstatovalo, što je tačno, da danas jedna disciplinska komisija u takve detektivske prostore teško može da uđe. Ali, ja mislim da bi negde to trebalo ipak načiniti.
Još, u vezi one vaše opaske kako su se kolege ponašale, hoću da kažem sledeće. Izuzev onih sedam nastavnika koji su glasali protiv mog isključenja i na izvestan način takođe tadašnjeg dekana Radoša Novakovića – niko drugi, ali doslovno niko drugi u javnosti Srbije među umetnicima, književnicima, slikarima, muzičarima, ako hoćete i političkim ljudima, nije podigao svoj glas u odbranu političke diskvalifikacije i zabrane daljeg umetničkog rada Aleksandru Petroviću, u pokušaju da se on sačuva od pogroma, ako hoćete i fizičkog, materijalnog, jer sam imao tada invalidnog sina što nisam tada ni govorio, a sada mogu jer je to prošlost, pustili su me, ako treba, da crknem od gladi, jer nisam mogao ni portir da budem, zajedno sa mojim detetom – niko reč nije rekao.
Zašto sam pomenuo Radoša Novakovića? Radoš Novaković je bio komunista. On je bio istovremeno i unuk Stojana Novakovića. Mislim da je ovo važnije za njegovu ličnost nego ono prvo. Radoš Novaković je bio gospodin i on je na takav gospodski način i umro. Ali, to je drugo pitanje. Radoš Novaković je tada bio dekan i Radoševa totalna pasivnost u mom slučaju i pokušaj da stvar pilotira u jednom razumnom smislu, bez obzira što on nije, razume se, mene direktno, uzeo u odbranu, za njega je bila mnogo rizičnija i za mene mnogo važnija, nego glas bilo kog čoveka u javnosti za mene a protiv pogroma. Po meni je to bila veća mera građanske hrabrosti nego čak i onih ljudi koji su tajno glasali protiv toga da se ja izbacim.
Eto, to je otprilike ta priča.

bsps

Scena iz filma Biće skoro propast sveta