Razmišljanja o smrti

Pred kraj života Aleksandar Petrović je često citirao svog prijatelja, glumca Boru Todorovića:
Znate, moj prijatelj, glumac Bora Todorović, imao je običaj da kaže: Ja ujutru, kada se probudim, pa kada stanem pred ogledalo, pitam se šta da radim, da li da se obrijem ili da se ubijem.
Možda će ovo da zvuči malogromopucateljno, patetično, ali ja, stalno, svakoga jutra, a pošto se ne brijem svakoga jutra nego malo ređe, ne postavljam onaj prvi deo pitanja, skoro uopšte, ali drugi deo pitanja postavljam ovako: A zašto se ja ne ubijem? I eto, to tako traje. Nisam to ja sam koji takvo pitanje sebi postavlja. Mnogi ljudi to pitanje sebi postavljaju. I jedan od razloga, osnovnih, a tu ćemo sada doći do nove dimenzije moga filma, i filmova, jeste ljubav prema bližnjemu. Znate, bez vere u iracionalno, bez Boga, svi bi smo bili Kirilov, onaj inženjer kod Dostojevskog, u Zlim dusima, koji se sprema da se ubije da ga pronađu u ormanu. I kao što Satana u Majstoru i Margariti kaže: Ljudi, kao ljudi, novac obožavaju, a milosrđe se ipak javi u njihovim srcima, tako ja, imajući u vidu tu činjenicu, i sutra ću se ponovo pojaviti u ogledalu.

Mnogi ljudi postavljaju sebi pitanje, pa čak i ja «A zašto se ja ne ubijem?». Ali onda vas obuzme rad i potom dođu čak i trenuci male sreće.

 

Boro Drašković “Film o Filmu” – Prometej

(razgovori vođeni i filmovani tokom snimanja Seoba 1987. godine) Odlomak iz knjige:
BORO DRAŠKOVIĆ: Koliko puta ćemo ponoviti kraj Seoba: nema smrti, ima seoba…
PETORVIĆ: (Kroz smeh) E, pa sad već ulazimo u metafiziku. Ja sam sklon, ne samo da se složim sa Crnjanskim… mislim da mora da postoji jedna iracionalna supstanca… pred čovekom nije sve samo crni beskraj, inače ne bismo ni mi bili ovde, ma odakle da smo došli.
BORO DRAŠKOVIĆ: … ima seoba, ali Boga-mi ima i smrti.

 

Aleksandar Petrović, Sve moje ljubavi – slepi periskopi

aleksandar petrovic sve moje ljubavi lepi periskopi
Odlomci iz Amerika i mit o Ikaru
Postoje dva trenutka u ljudskom životu kojih ni jedno biće ne može da se seti: trenutak rađanja i trenutak smrti.
Sećamo se rođenja i smrti drugih… Svoje rađanje i svoju smrt ne možemo da zapamtimo.

 

… Jedna misao, međutim, muči me već dugo vremena: koji od ova dva trenutka je radostan, a koji žalostan?
… Rađanje i smrt dva su vida jedne iste stvari… Nema kraja… Nestajanje je drugi vid početka… Nema razloga da biraš između rađanja i smrti – Bog je izabrao…

… posle nema ništa, jer ni pre rođenja nije bilo ničega, a svet je postojao, cela istorija, tako će se i nastaviti, posle bilo čijeg odlaska… A.P.

 

Svaka smrt je bila duboko potresna za Aleksandra Petrovića. Imao je šest godina kada mu je umro brat Mile, samo godinu dana mlađi od njega, sa kojim je bio nerazdvojan. Umro je od leukemije i pred smrt oslepeo. Godinu dana kasnije kada se rodila sestra Radmila, dugo nije prilazio kolevci jer je očekivao povratak izgubljenog brata. Ubrzo posle teških okupacijskih godina, 1947. u Parizu, gde je bio na lečenju, umro je brat Pera, student medecine, takodje od leukemije. Samo godinu dana kasnije otac Dragomir je izdahnuo od infarkta u vozu. Porodica Petrović, majka, otac, sin Aleksandar i ćerka Radmila, vraćala se u Beograd iz sela Rakinac. Bila je pozvana na svadbu sina domaćina koji ih je prihvatio kada su bili u bežaniji posle uskršnjeg savezničkog bombardovanja i rušenja zgrade u kojoj su stanovali. Ta tragična smrt oca, kao i prerane smrti braće, ostavile su duboke trajne ožiljke. Odmah posle očeve smri, Aleksandar Petrović počinje da radi na filmu i da piše filmske kritike za novine, spontano shvata da je postao oslonac porodice i da mora da se brine o majci koja je skrhana bolom i sestri koja je još dete. Ceo njegov život bio je uslovljen osećanjem odgovornosti. Brinuo se o porodici i kada je sestra krenula svojim putem osnovao je svoju porodicu. Čini se da je tragedija imati hendikapirano dete, međutim ni otac ni majka Draganovi (sin jedinac Aleksandra Petrovića) nisu sinovljev teški motorični hendikep shvatali kao tragediju već su sve od sebe davali da svom detetu pruže normalan život. U kući je vladala atmosfera zabave i svakojakih dogadjanja. Dragan se ponosio svojim ocem i sa velikim interesovanjem pratio njegov rad. Na očev humor reagovao je grohotnim smehom. Dragana su roditelji vodili kod najkompetentnijih svetskih stručnjaka za cerebralnu paralizu, ali na žalost osim intenzivne fizikalne rehabilitacije nije bilo druge pomoći. Životni put Aleksandra Petrovića nije bio lak ali se nikada nije žalio. Na protiv, sin je bio taj koji mu je davao podstrek i snagu za borbu koju je vodio u svom umetničkom radu. Život mu je postao težak i bezciljan kada je izgubio sina u njegovoj dvadest sedmoj godini zadnjeg dana snimanja filma Seobe u Beogradu (dalje snimanje se nastavljalo u Čehoslovačkoj). Želeo je da prekine svaku aktivnost ali je ipak našao energiju da završi film koji je posvetio Draganu. 

 

U dečačkim i mladalačkim godinama pisao je pesme. Posle Draganove smrti ponovo je osetio potrebu da svoja osećanja iskaže poezijom. Pred kraj svog života odlučio se da zbir tih pesama pod nazivom «Na te mislim» kao i druga potresna sećanja na prerano izgubljenog sina jedinca i svoja mladalačka sećanja zabeleži i sabere u knjigu Sve moje ljubavi – slepi periskopi. Knjigu je posthumno 1995. godine objavio Prometej iz Novog Sada.

 

U svojoj knjizi Sve moje ljubavi – slepi periskopi više puta je evocirao nevine smrti čiji je bio svedok u svojim ranim mladalačkim godinama za vreme drugog svetskog rata. Uspomene praćene slikama iz detinjstva i mladosti su ga pratile sve do njegove smrti. Svi njegovi filmovi govore o smrti. 

 

“Svi se ti filmovi vrte oko smrti. Dvoje govori o umiranju ljubavi, Dani o smrti jednog susreta, jednog osećanja. Tri govori o tri smrti u ratu, sve tri besmislene.
Ako bolje razmislim, i Skupljači perja i Propast sveta – nek propadne nije šteta, kao i Grupni portret sa Damom imaju lajtmotiv – smrt.” A.P.
Nije imao vremena da citira Seobe u kojima ljubav i smrt dostižu apoteozu.

 

Kao dete voleo je da čita stripove (naročito Tri ugursuza i Flaš Gordona) i posle bombardovanja 6. aprila započeo je da crta i piše svoj strip sa svojim junacima, ratnim scenama, povlačenjem srpske vojske, konjskim i volovskim zapregama, topovima, raznim ratnim strahotama. Na žalost strip nije sačuvan ali je izborom svoje struke, svojim filmovima nastavio da izražava svoja osećanja i oživi zapamćene slike. Mnoge scene u njegovim filmovima su verna reprodukcija u pamćenje urezanih slika. U filmu Tri više scena na stanici u prvoj priči kao i u trećoj priči dekor seoskog dvorišta i završna scena filma: Miloš zna da je ratu došao kraj, izlazi pred kapiju a pored njega uz zvuke muzike, prolazi seoska svadba sa razdraganim konjima, vezane su za očevu tragicnu smrt u vozu, u povratku za Beograd, posle seoske svadbe. Ta je svadba ostala u sećanju jer je posle očeve smrti mislio i često govorio da možda otac ne bi umro da se nije išlo na svadbu.

 

U filmu Grupni portret sa Damom scena bombardovanja sa Leni (Romi Šnajder) i ruskim zarobljenikom Borisom (Brad Durif) koja se dešava u podrumu je savršen primer prikaza urezane slike u pamćenje.
Sve moje ljubavi – slepi periskopi «Slavija» odlomak:
«… Aprila meseca 1944. godine, ono malo što je ostalo od Slavije posle bombardovanja od 6. Aprila 1941. godine, sravnili su sa zemljom saveznici.
Prva bomba srušila je šest spratova kuće u Nemanjinoj ulici broj 36. To je ona kuća u kojoj smo ja i moja porodica stanovali. Svi stanari su bili u podrumu. Sačuvala nas je betonska ploča iznad naših glava.
Evo kako je to izgledalo.
Najpre, strašan tresak, pa plamen koji je grunuo u podrum iz svih otvora, a odmah zatim oblak guste nesnosne prašine… Najzad mrak… i krici, i vrisak…» 

… Nešto od toga može da se vidi u Grupnom portretu sa damom… A.P.

 

Odlomak iz kritike u NICE MATIN – 26.V.1977 posle prikazivanja filma Grupni portret sa Damom na filmskom festivalu u Kanu:
Aleksandar Petrović nam pruža, takođe, jedan komad prave velike bravure: nikada se na filmu nisu videle tako halucinantne scene bombardovanja, a istorija filma je, međutim tako bogata u eksplozijama i svim mogućim katastrofama.» Maurice Huleu (Moris Ile)

 

Primere je citirala sestra Aleksandra Petrovića koja je upamtila iste slike jer je sa bratom bila svedok tih događaja.

 

Dradomir Dragan Petrović u Berlinu na snimanju filma Grupni portret sa damom 1976

Dradomir Dragan Petrović u Berlinu na snimanju filma Grupni portret sa damom 1976

Tokom snimanja filma Seobe 9.-og novembra 1987 godine umro je sin Aleksandra Petrovića.
26 godina su se roditelji borili da teško motorično hendikepiranom sinu jedincu pruže što normalniji život.

“Najveću životnu energiju uložio sam u dve stvari: u svog sina Dragana i u Seobe. Na žalost nisam dočekao da sina vidim kao odraslog momka, jer je u toku snimanja umro, a neću biti prisutan ni na premijeri filma kojeg smatram životnim delom. Tako je valjda Bog hteo. Ima neka sila iznad nas koja rukovodi našim sudbinama, “slučaj komedijant”, kako je to rekao Crnjanski. Uveren sam da će se Seobe dopasti publici.» Zadnji intervju A.P. koji je dao aprila meseca 1994 godine u bolnici Lariboazier (Hôpital Lariboisiere u Parizu).

 

 

 

 

 

 

Boro Drašković Film o Filmu
(razgovori vođeni i filmovani tokom snimanja Seoba 1987 godine)
Odlomak iz Mraz na trepavicama
Znate, da budem sasvim iskren: od devetog novembra do danas, moju svest je ispunila Draganova smrt i verovatno će tako ostati… Senku preko mojih mnogobrojnih odnosa kojima sam vezan za projekat Seobe baca ne samo smrt – smrt je nešto što svakog od nas čeka – nego osećaj da taj momak nije morao da umre baš devetog novembra… Eto, to je naseljeno u mojoj svesti, i što sam dotle činio… To je ono s čim u ovom trnutku, bar kad je o meni reč, Seobe biju bitku. Nastavljam ih, jer je i to neka vrsta utehe…