Pozorište

Nemajući mogućnost da u Jugoslaviji snima filmove a želeći da publici prikaže Bulgakova (film Maestro i Margarita proglašen na festivalu u Puli za najbolje ostvarenje 1972. godine, nikada nije bio zabranjen ali je odmah zatim bio povučen iz bioskopske mreže), Aleksandar Petrović uspeva da montira dve veoma zapažene pozorišne predstave: Pseće srce u Ateljeu 212 (1979. godine) i Maestro i Margarita u Narodnom pozorištu u Beogradu (1982. godine).

Atelje 212

PSEĆE SRCE

Režija i dramatizacija: Aleksandar Petrović
Autor: Mihail Bulgakov
Premijera: 17. februar 1979.

Pressbook

Press Book Atelje 212

pb1 pb2 pb3 pb4 pb5 pb6 pb7 pb8 pb9 pb9‚1 pb92

atelje

 

Odlomak iz Pressbook-a:

Satana dobra i anđeo zla

Razgovor sa Aleksandrom Petrovićem vodila Borka Pavičević
Pitanje:
Očigledno vas Bulgakov inspiriše, njegove teme i motivi. Zanimljivo bi bilo da kažete sta vas je to u «Psećem srcu» preokupiralo u poređenju sa «Maestrom i Margaritom»?
Aleksandar Petrović: Kada sam zavrsio Maestra i Margaritu imao sam utisak da Bulgakovljevo i moje drugarstvo nije zavrseno. Iz finansijskih i dramaturskih razloga celi komleksi tog romana ostali su po strani. Kompleks o Hristu, recimo. I to je ono što je, uvek stoji kao veliki značajan film, koga ću jednom napraviti, ako bude sreće. Dakle, osećao sam po završetku Maestra određenu nedorečenost. U međuvremenu došao sam do Psećeg srca i napisao sam scenario. To je trebalo da bude film za jednog francuskog producenta.

Neposredno pred početak snimanja saznali smo da je italijanski režiser Latuada otpočeo snimanje filma po Psećem srcu. Posle toga sam po Psećem srcu načinio dramatizaciju u kojoj sam koristio nešto malo i tekstove nekih Bulgakovljevih savremenika… I tako je došlo do ove predstave.
Ja sam u filmu Maestro i Margarita bio maksimalno veran Bulgakovu na idejnom i misaonom planu uopšte, bez obzira na krupne dramaturške izmene koje sam učinio.
Maestro, pitanje njegovog ludila, odnosi sa Satanom, odnosi prema društvu, vanvremenska perspektiva, sve je maksimalno verno Bulgakovu.
U Psećem srcu, međutim, načinio sam neke izmene u onom smislu u kome to u Maestru nisam. I mislim da sam to učinio na određeni pozitivan način. Naime, mislim da je Bulgakov bio isuviše ljut, kada je pisao tu knjigu. Napisao ju je sa suviše hladnoće prema jednom čitavom društvenom segmentu. Postavio se pomalo aristokratski. – Budući da veoma dobro znam «Maestra i Margaritu», pošto, dakle znam svu kompleksnost Bulgakova, ja sam eto uobrazio da bi on i dalje radio na toj svojoj priči, Pseće srce, kao što je to uobičavao da radi i na drugim svojim delima, zbog toga sam ja razvio neke stvari koje su kod njega samo naznačene, ali za koje postoje indicije u kom pravcu bi se mogle kretati.
…..
Pitanje:
Koliko pratimo vaš rad može se u njemu nazreti ono što mi se čini karakterističnim za rusku literaturu, a to je taj neverovatni spoj i prožimanje ljubavi i mržnje, osmehivanja i suza, humanizma i mizantropije, pića i krvi, dobra i zla, što bi se moglo nazvati dijalektičkim, ali kod Dostojevskog je to ipak nešto drugo?
Aleksandar Petrović:
Pa to je ideja u Maestru i Margariti. Da Satana bude oličenje dobra i da postoji anđeo zla. Kada pročitate roman Pseće srce mnoge stvari deluju kao skica toga o čemu govorimo. Da, mislim da bi Bulgakov dalje na tome radio. – I ne, nisam ga izneverio.
… Kad ne bi postojali problemi, ne bi bilo ni nas koji ih pokazujemo, nas koji dajemo odredjene umetničke i moralne signale. Život nije samo strašan. Ali i nije samo dobar. U tome je sva sreća. Kada bi mogli da uspostavimo sve regule po kojima bi carovalo samo dobro, pitanje je da li bi onda postojalo lepo.
Pitanje:

Govori se o sličnostima i razlikama između pozorišta i filma. Radili ste mnoge filmove, sada radite u pozorištu, kompetentni ste da o tim razlikama i sličnostima iznesete svoje mišljenje.
Aleksandar Petrović:
Danas u svetu umetnosti, mislim na ozbiljni umetnicki svet, sve se više shvata da su sve discipline samo različiti oblici opštenja umetnika sa svetom. Danas jedan literata krene da pravi film zato što misli da će te stvari koje ima da kaže bolje saopštiti filmom. Razume se postoje izvesna znanja i ne može se za tri dana postati rediteljem, ali ukoliko se dovoljno investirate, može se ponešto reći i na filmu i u pozorištu. Dakle mislim da tu ne postoje neke strogo povučene granice, kao što smo nekad bili skloni da mislimo. I pozorište i film scenske su i glumačke umetnosti, pretpostavka da pozorišni reditelj ne može da režira film i obrnuto, cehovske je prirode i nema veliki značaj.

Kritike

Politika, 20 februar 1979

Velelepna dramska igra Mihail Bulgakov: Pseće srce

Režija i dramatizacija Aleksandra Petrovića
Mihail Bulgakov: Pseće srce, novela po kojoj je Aleksandar Petrović na sceni Ateljea 212 izgradio uzbudljivu, velelepnu dramku igru punu fantazije i ironije…
Reditelj Aleksandar Petrović, koji je i dramatizao Pseće srce, razvijajući izvesne motive i ličnosti, ispoljio je prisno i duboko razumevanje prirode Bulkakovljeve proze, njene idejnosti i tragizma, rečju njene duhovnosti.
Petrović razložno koristi scenski prostor (scenu je funkcionalno i u skladu sa režijom oblikovao Vladislav Lalicki) svetlosne i muzičke efekte, precizira kretnje i geste glumaca, postavlja pauze. Odavno u Aleljeu 212 nismo videli predstavu sa ovako malo proizvoljnosti sto valja razlikovati od scenske improvizacije koja je, dakako, u izvesnim komadima poželjna… Pseće srce u režiji Alksandra Petrovića je dobra i zrela predstava, najbolja koju smo videli u ovoj sezoni… Muharem Pervić

 

Borba, 28. Februar 1979
… Režija je uspela da na neposredan način spoji u svom blagom cinizmu realistično i fantastično, da obezbedi potrebna preobraženja i atraktivnost čak i onome što se činilo skonstruisanim radi dokaza određenih teza. To je predstavi obezbeđivalo bezbrojne nijanse sa kojima su suočeni i epizodni likovi, tako da se dobila atraktivna, u izvesnom smislu angažovana, ali i subjektivna predstava izrazitih teatarskih kvaliteta.

 

Književne novine, 10 Mart 1979. 
POZORIŠTE

Surovosti životne realnosti

Pokazalo se da Aleksandar Petrović nije slučajno izabrao za svoj pozorišni debi Bulgakovljevu novelu Pseće srce. Njegov afinitet prema tom piscu bio je poznat od ranije, ali je, na prvi pogled, teško bilo poverovati da se od novele kakva je Pseće srce može napraviti nesvakidašnji pozorišni spektakl. No, tu kao da je pomogla Petrovićeva ne mala «filmska» imaginacija i njegov smisao za vizualizaciju dramatičnih kontrasta i sposobnost otkrivanja i isticanja simboličnih značenja fantastičnih pojava i obrta u Bulgakovljevoj slici posle revolucijonarnog ruskog ambijenta. Tako je u njegovoj adaptaciji Bulgakovljeva proza nadgrađena ali pisac i njegov stav nisu iznevereni.
Petroviću je pošlo za rukom da sredstvima pozorišnog spektakla stvori scensku metaforu koja, doduše, nema identično i s pripovetkom saobrazno vođen tok, ali se značenjem ne odvaja od originala… 

U predstavi je došla do izražaja humanistički intonirana Bulgakovljeva slika odnosa medju ljudima, zatim apsurdnost birokratskog mehanizma vlasti a bilo je i mnogo drugih satiričnih iskrica na račun ljudi koji iako nemaju pseće srce svojiom ponašanjem nisu ništa drugo do roboti – na ovoj ili onoj strani, svejedno…
Izvodjenje Psećeg srca u režiji Aleksandra Petrovića proteklo je u znaku velikih glumačkih ostvarenja…
Izvrsna scenografija Vladislava Lalickog omogucila je da predstava ima u svemu autentičnu atmosferu. Kostimi Divne Jovanović jasno su karakterisali i diferencirali licnosti. O vizuelnim efektima i plasiranju muzike (aranžman Vojislava Kostića) brinuo se reditelj, koristeći bogato filmsko iskustvo.
Pseće srce, fantastična dramska igra prema motivima istoimene novele Mihaila Bulgakova, u režiji Aleksandra Petrovića, punom lepotom i istinitošću scenske igre pretvarala se u zanosnu fantastiku koja je nedvosmisleno otkrivala surovosti životne realnosti. R. V. Jovanović

 

Narodno pozorište, Beograd 1982.

MAJSTOR I MARGARITA

Režija i dramatizacija: Aleksandar Petrović
Autor: Mihail Bulgakov

 

Dok je predstava Pseće srce doživela veliki uspeh i ostala dugo vremena na programu, predstava Maestro i Margarita je bila po Petroviću pogrešno shvaćena od kritike i nije doživela očekivani prijem. Tražeci nove forme izraza u svom umetničkom radu (vlasti su ga i dalje precutno sprečavale da radi na filmu) došao je na zamisao da uključi fragmente iz svog filma i kombinuje ih sa scenskim rešenjima režije gde će glumci učiniti mostove vizuelnog spetakla.
Posle premijere Petar Volk je u «Ilustrovanoj politici» napisao «Reditelj očigledno nema pravih pozorišnih strasti i sve ovo čini na pogrešan način, jer se bioskop «Jadran» nalazi preko puta i čini nepravdu i filmu i pozorištu.»
Aleksandar Petrović je takvu kritiku shvatio krajnje neumesnom i kao po običaju javno dao odgovor svome prijatelju do čijeg je mišlenja veoma držao: «Eto Volk, takozvani Petar Volk, koji je u širem smislu učestvovao u gušenju filmskog trenda šezdesetih godina (mada nam je taj trend dao najbolje rezultate) i danas kada piše o mojoj predstavi govori potpune besmislice. Kaže da taj film mogu da prikažem u bioskopu «Jadran», a dobro zna da ne mogu. I on i mnogi drugi već deset godina ćute o tom filmu».
Naime pozorišna predstava «Maestro i Margarita» svakako da je na neki način izgledala kao bunt Aleksandra Petrovića na zabranu filma kako je kritika tvrdila ali je to bio i njegov pokušaj da «Kroz ovaj praktičan primer iznosim svoje stanovište o interdiciplinarnosti režije.»A.P.

Pred kraj svog života Aleksandar Petrović je izrazio svoje želje da: «film bude uvek samosvojstven, autentičan, prisan sa životom i razumljiv svakom čoveku…
Filozofija filma je filozofija života i zato je beskrajna muka i zadovoljstvo stvarati filmove. Znam da mi je došao kraj, ali nisam nespokojan i bez nade.»