Grupni portret sa damom

FILMSKI FESTIVAL U KANU – ZVANIČNA KONKURENCIJA (NEMAČKA)

« Hteo sam da prikažem dobrotu i toplinu izvesne Nemačke, koju predstavlja Leni Grejten, žena koja zna da voli i da daje, u doba kada svi uzimaju. » Aleksandar Petrović

 

 

 

 

 

Producent: Stella-Film, München, Les Artistes Associés, Paris, Cinéma 77 Betelinguns GMBH & Co.
Produktions KG, ZDH, MAINZ. 1977. god.
Scenario: Aleksandar Petrović, Jürgen Kolbe po romanu Nobelovca Heinrich Böll
Reditelj: Aleksandar Petrović
Scenograf: Vlastimir Gavrik, Reinhard Seigmund
Snimatelj: Pierre William Glenn
Umetnićki Direktor: Vlastimir Gavrik
Produkcija: Martin Hellstern, Hans Pflüger
Montaža: Marika Radvanyi, Agape von Dorstewitz
Izbor muzike: Aleksandar Petrović
Muzika: Slavuj (ruska narodna pesma)
 

 

Wolfgang Amadeus Mozart, Franz Schubert

Uloge: Romy Schneider, Brad Dourif, Michel Galabru, Rudiger Vögler, Vadim Glowna, Richard Münch, Milena Dravić, Vitus Zeplichal, Velimir Bata Živojinović, Fritz Lichtenhahn, Rudolf Schündler, Gefion Helmke, Wolfgang Condrus, Peter Kern, Dieter Schidor, Isolde Barth, Milosav Aleksić, Elisabeth Bertram, Dragomir Gidra Bojanić, Max Buchsbaum, Connie Diem, Christian Hanft, Karl Heuer, Hannes Kaetner, Bettina Kenter, Joachim Kerzel, Heinz Lieven, Evelyn Meyka, Annie Monange, Dorothea Moritz, Károly Nagy, Witta Pohl, Kurt Raab, Alexander Radszun, Heidi Schaffrath, Erich Schwarz, Walter Tappe, Sabine Titze, Charlotte Adami, Carl Duering, Irmgard Först, Ingeborg Lapsien, Eva Ras, Manfred Tümmler

grupni portret s damom aleksandar petrovic 10

« Ovo je film ne samo o jednoj mladoj ženi koja prolazi kroz mnoga iskušenja, već i grupni portret onih mnogobrojnih likova koji bi mogli da na određen način predstave Nemačku. » A.P.

« Dnevnik vremena u kome se mogu da prikažu paradoksi života, besmisao određenih pojava, prolaznost, sumnje a kroz sve to trajanje u najrazličitijim formama. » A.P.

 

Foto galerija:

portrair de groupe avec dame FR Aleksandar Petrovic

Više fotografija
Romy Schneider (Romi Šnajder) u ulozi Leni

Romy Schneider (Romi Šnajder) u ulozi Leni

Na pitanje Henrich-a Böll-a šta ga je navelo da snima film po njegovoj knjizi, Aleksandar Petrović je odgovorio: «Ta vaša Leni, ona predstavlja onu drugu Nemačku koja daje.» Našta će Böll: «Petroviću, to jeste ta ideja… Nije Nemačka, i nisu Nemci, ti koji samo uzimaju, oni su davali ovom svetu, davali kulturi. Dali. A to davanje, u senci ovih skorih strahota, zaboravljeno je. Ja bih hteo da to bude priča u vašem filmu, jer je to osnovna nit romana.»

GP1Sinopsis:

Dešava se u Nemačkoj 1966 godine. Na manastirskom groblju, na grobu kaluđerice, sestre Rahele, usred zime, iz snega procvetale su crvene ruže. To kod časnih sestara izaziva sumnju. Da li je reč o čudu, božijoj kazni ili nekoj podvali koje teško sebi mogu same da objasne. Sestra Rahela, jevrejskog porekla, umrla je od zime i gladi 1943 godine. Čudo ili obmana? Leni, ćerka imućnog građevinskog preduzimača, i Sestra Rahela su bile vrlo bliske, ali je Leni, morala da napusti manastir zbog ne prikladnog ponašanja.
Kada su novinari saznali za takozvano “Čudo sa crvenim ružama”, počeli su da istražujuju. U mnogim listovoma pisalo se: “Čudo sa crvenim ružama” – “Iz pouzdanih izvora saznajemo da je bivša učenica Leni Grejten izvesne Rahele Ginzburg, katoličke kaluđerice jevrejskog porekla, izmislila čudo sa crvenim ružama. Danas je Leni Grejten žena srednjih godina koja je tokom rata bila ljubavnica sovjetskog ratnog zarobljenika. Posle rata učestvovala je na komunističkim mitinzima a sada izmišlja priču o crvenim ružama. Štaviše, ima ljubavnika Turčina i ima nameru da se uda za njega. “
Međutim, Lenina priča je sledeća:
Kada je njen brat ubijen kao dezerter iz nemačke vojske, a njen otac odveden u radni logor, jer je otkriveno da je svojim poslovanjem namerno oštetio nemačku nacističku državu, Leni, kojoj je umrla majka, našla je posao u staklenoj bašti na velikom berlinskom groblju. Koliko je mogla pomagala je svojim prijateljima. Na poslu je upoznala sovjetskog ratnog zarobljenika koji je dovođen svaki dan u staklenu baštu na rad. Pokušavajući da pred kraj rata spase čoveka koga voli, Leni mu nabavlja vojnu knjižicu nemačkog vojnika. Sa ulaskom okupacionih snaga u Nemačku svi nemački vojnici koji su bili zarobljeni, završavali su u savezničkim logorima. Tako je prošao i Boris. Iako Rus, on je zbog nemačke vojne knjižice odveden u logor. Tamo je i umro. Sahranjen je pod imenom nemačkog vojnika čiju je vojnu knjižicu imao. Roditelji tog nemačkog vojnika doneli su na njegov grob buket crvenih ruža nad kojima će Leni oplakivati svoju izgubljenu ljubav.

Kasnije, srećemo pedesetogodišnju Leni, koja živi sa jednim Turčinom u isto tako lošim uslovima kao kada je bila sa ruskim vojnikom za vreme rata.

 grupni portret s damom aleksandar petrovic 19

Romy Schneider za ELLE

(francuska nedeljna revija) 06 juin 1977

grupni portret s damom aleksandar petrovic 12grupni portret s damom aleksandar petrovic 13

Tokom snimanja filma Romy Schneider sa dva lica, kakva je u «Grupnom portretu sa damom» Aleksandra Petrovića, po romanu Nobelovca Heinrich Böll-a. U svojoj loži za vreme snimanja filma, u jednoj staroj kući Berlina koja nije bila srušena, sačekuje nas sa jednim sarkazmom «Šta kažete, nije baš tako ružna stara Romy?» Od tada, Romy je povratila svoje zategnuto lice i film je predstavljao Nemačku u Kanu. « Ali, strašno je da se vidite kakvi ćete biti kroz… i gledajući se u ogledalu, jednim pokretom ruke skinula je šminku svojih bora i prvu zabrinutost. «Rešenje? Moje rešenje? Učiniti sve da se nikada ne dosađujem.»…

GP4

Nagrade i festivali:

Nagrade u Nemačkoj 1977:

  • Zlatna filmska traka za najbolju žensku ulogu
  • Srebrna filmska traka za film u celini

XXX Filmski festival u Kanu, 1977:

Grupni portret sa damom je predstavljao Nemačku

  • Zlatna palma – nominovan za nagradu
  • Ekumenska nagrada zirija – nominovan za nagradu
  • FEST Beograd, 1987.
  • Festival – Film i ljudska prava, Čikago 1980.
  • Festival dokumentarnih filmova u Renu, 17. – 22.11.1992. (Poseban program)
  • Internacionalni Filmski Festival Cinema City, Novi Sad, 2009. – Omaž domaćem autoru Aleksandru Saši Petroviću
  • U okvoru 70 godina Filmskog festivala u Kanu, specijalna projekcija u Kanu 21. februara 2017.

Kritike:

LE POINT – 23.V.1977
«Belov roman «Grupni portret s damom» napisan je pre šest godina i predstavlja majstorsko delo savremene posleratne evropske literature. Ovaj portret žene izranja kao neka vrsta policijske ankete, ocrtane rasutim potezima i rekonstituisane neurednim slojevima. On nam istovremeno daje sliku četredeset nemačkih godina koje idu od «pre nacizma» do ekonomskog čuda»… Aleksandar Petrović, je napao ovog monstruma. I planina je rodila planinu… Petrović kao i Hajnrih Bel, upoznao je i dosegao dušu nemačkog naroda, nemačku istoriju, nemačku istinu. Dotiče nas jedna tragična i sušastvena lepota. Svi glumci su izvanredni, a Romi Šnajder je onakva kakva je obično – perfektna». Pierre Billard (Pier Bijar)

LE MONDE 26.V.1977
«Uprkos svojoj čudnoj zbrkanosti film poseduje silinu. Scene rata – naročito scene bombardovanja Berlina – najimpresivnije su. U tresku bombardovanja, dok se zgrade ruše oko njih, neka izgubljena bića oklevaju između smrti i života. Ovo je lep pasaž filma. O ostalome se može razgovarati, jer Petrovićeva estetska rešenja, njegova želja da zaintrigira ili šokira, može da izgleda izveštačeno.
Ali, snaga Belovog romana održava interesovanje, a Romi Šnajder, koja je za potrebe filma morala da ostari i poružni, inkarnira talentovano, ličnost Leni». Jean de Boroncelli (Žan de Baronseli)

Richard Münch (Rišard Munk) u ulozi Leninog oca

Richard Münch (Rišard Munk) u ulozi Leninog oca

DIE WELT – 26.V.1977
Grupni portret s damom je epos u slici talentovanog i vrlo originalnog režisera Aleksandra Petrovića. On je postigao odličan, ako ne i senzacionalni start.
Petrović se pokazuje i kao režiser koji ume da radi sa glumcima i to od formata. Dobre, ali ograničene mogućnosti Romi Šnajder on potpuno iskorišćava. Richard Münch (Rišard Munk) dodaje Belovom bledunjavom liku graditelja – oca, novu dimenziju – stvarnost, a mladi Amerikanac Brad Dourif (Bred Durif) igra ruskog zarobljenika koji se pamti. Ne može se prećutati da je Petrović napravio najimpozantnije napade iz vazduha koji su ikada viđeni na filmskom platnu: pravi pakao…» Christina Ferber (Kristina Ferber)

Brad Dourif (Bred Durif) i Aleksandar Petrović

Brad Dourif (Bred Durif) i Aleksandar Petrović

TRIBUNE DE GENEVE – 25.5.1977

«Najpriznatiji nemački pisac Hajnrih Bel ima sreće da je jedno njegovo delo adaptirao za ekran Jugosloven Aleksandar Petrović. Film je isto tako dobar, ako ne i bolji, od romana.
Sa filmom Grupni portret s damom Petrović prevazilazi svoj model. On pokazuje jednu brehtovsku odlučnost u demonstriranju «nemačkog ekonomskog čuda», prelazeći iz realnog u fantastičnost.» Georges Bratchi (Žorž Brači)

FRANCE SOIR – 27.V.1977
«Iako se suviše insistira na krupnim planovima Grupni portret s damom veoma je dobro realizovan. Ostvaren je sa veoma značajnim umetničkim i tehničkim sredstvima, obogaćen divnim slikama velikog spektakla (bombardovanje je senzacionalno), a glumački ansambl je izvanredan.» Robert Chazal (Rober Šazal)

LA SUISSE – 27.V.1977
Grupni portret s damom inspirisan je jednim nemačkim romanom i obeležen težinom tog svog literarnog porekla… Film je, međutim, spasen začuđujućom umetnošću i lepotom slike Aleksandra Petrovića – autora divnih «Cigana» – kao, uostalom i igrom glumaca, u prvom redu Gospođice Romi Šnajder, koja tumači ulogu glavne junakinje. Slika koju nam daje često je čudesna u svojim sažimanjima i načinom na koji je autor ocrtava, putem najpreciznijih detalja. Čudesna i poetska na način koji je nekad dostojan Apokalipse, kao, na primer, u scenama bombardovanja čija je snaga izvanredna. Radnja se većim delom odigrava u jednom starom manastiru i staklenim baštama u kojima nesrćne radnice bez prestanka izrađuju mrtvačke vence za vojnike, koji umiru u ratu sa Rusijom. Petrović dostiže ovde skoro šekspirovske vrednosti, a njegovi glumci znaju da u potpunosti očuvaju zvuk autentične tragedije.»

Romy Schneider (Romy Schneider) i Brad Dourif (Bred Durif) u sceni bombardovanja

Romy Schneider (Romy Schneider) i Brad Dourif (Bred Durif)
u sceni bombardovanja

L’AURORE
«Da bi naslikao dušu nemačkog naroda, Aleksandar Petrović je postupio kao slikar impresionista koji pozajmljuje paletu jednog foviste. On se služi «malim», ali potpuno tačnim oznakama… Ličnosti ove «grupe» bića su od krvi i mesa, sa njima svojstvenim reakcijama. Aleksandar Petrović je sineast mnogostranog genija, koji ne susreće uvek razumevanje. Niko bolje od njega (uz učešće onog drugog genija humaniste, Hajnriha Bela, dobitnika Nobelove nagrade), nije mogao da ekranizuje Grupni portret s damom taj spomenik savremene literature. – Ne, niko, osim Aleksandra Petrovića nije mogao još jednom da ponovi svoj uspeh u adaptaciji jednog dela «Majstora i Margarite». Robert Monange (Rober Monanž)

NICE MATIN – 26.V.1977
«To je film jednog velikog režisera, Aleksandra Petrovića, suočen sa jednom knjigom koja predstavlja pravi spomenik, i sa hiljadama teškoća prilikom snimanja, on je znao da ostvari onu dvosmislenu i tešku klimu jednog društva u raspadanju, u kome ljubav jedne žene uspeva da sačuva bitne ljudske vrednosti, kao one crvene ruže koje rastu usred zime, na jednom misterioznom grobu. Aleksandar Petrović nam pruža, takođe, jedan komad prave velike bravure: nikada se na filmu nisu videle tako halucinantne scene bombardovanja, a istorija filma je, međutim tako bogata u eksplozijama i svim mogućim katastrofama.» Maurice Huleu (Moris Ile)

CINEMATOGRAPHE
Filmski mesečnik – 28. juni 1977
GRUPNI PORTRET SA DAMOM– FILMSKI FESTIVAL U KANU
«Deset godina posle Skupljača perja Aleksandar Petrović ponovo dolazi u Kan, sa filmom koji je skupio Nemce, Francuze, Jugoslovene ne zaboravljajući i jednog Amerikanca…
Petrović veruje u ono što bi se mogla nazvati „globalna autonomija“ filma, to jest, ideja po kojoj film, proizvodi ritam, emociju i dramsko kretanje koji su mu svojstveni i čije zakone na neki način sam uspostavlja. Takav sistem bi onda implicirao traganje za jednom originalnom linearnošću koja je ahronološka, kao što predpostavlja i postojanje jednog unutrašnjeg načina poimanja koje je specifično u svakom filmu i novo u svakom filmu.
To je baš ono na čemu počiva Grupni portret sa damom i ono što istovremeno predstavlja njegovu vrednost i njegovo ograničenje. Petrović je brižljivo sačuvao razbijenu strukturu Belovog romana i oduševljeno mikroskopsko posmatranje različitih faza priče. On je pokušavajući da ostvari jednu originalnu logiku, čije su granice, više sugerirane nego izrečene, na kraju ostvario suptilnu čipku ideja i osećanja.
Tako se, čas histeričnoj, čas razočaranoj, ratničkoj Nemačkoj, suprotstavlja lice Leni Grejten, smireno uprkos smrtima i bombama; jer ona je žena „koja pruža radost“. To je suprotnost koju Petrović gradi bez ikakve didaktičnosti, koliko god da oseća simpatiju prema svojoj didaktičnosti, koliko god da oseća simpatiju prema svojoj junakinji. GRUPNI PORTRET je portret koji izvrće predstavu o narativnim  znacima: priča postaje dekor, a dekor priča.
Petrović kanališe pažnju i emocije prema trenutcima u kojima intezitet vremanskog trajanja može u punoj meri da funkcioniše. Scena sa 
šoljicom kafe koju Bel i Petrović zovu „trenutak kafe“, izaziva, kada su u pitanju emocije, izuzetnu fascinaciju: Romi Šnajder nekoliko minuta pere i ispira instrument svog revolta, dajući tako banalnom kućnom poslu moćnu metaforičku snagu.

Prosede kome jedna misao proističe direktno iz druge upotrebljen je kasnije, kada ćoravi vojnik (izvanredan Rudiger Vogler), stalno izvaljuje viceve na način koji ga lako može dovesti do propasti, što se na kraju i događa.
Ako ovako posmatramo stvari onda u Grupnom portretu nalazimo na reference na problematiku utešnog očekivanja događaja i ta utešnost ne razočarava. U filmu je prisutan efekat čuđenje. To je nešto na šta nailazimo u oblasti literature ali film gotovo sasvim zanemario, dajući prednost jednoj vrsti spektakularnih iznenađenja. Ovo originalno istraživanje i skoro impresionistički tretman isprepletanih tema moralnog i metafizičkog značaja, omogućili su Petroviću da izbegne naivne „dubine“  filmova sa porukom. To mu, međutim, nije pomoglo da izbegne sada već klasične zamke koje pred autora postavljaju filmske adaptacije. Ne radi se ovde o zamerkama zbog izneveravanja Belove knjige, već, naprotiv, zamerke bi išle u tom smislu skrupuloznog poštovanja teksta, što je na kraju umanjilo specifično filmsku reljefnost njegove realizacije. Ne možemo a da ne razmislimo o rečima Pitera Bruka u trenutku kada je adaptirao „Kralja Lira“:.. ono što se najviše približava objektivnoj adaptaciji, to je pristrasnost“.

grupni portret s damom aleksandar petrovic 11

FRANKFUTER MAGAZIN – 29.V.1977
«Ovaj film ne pripada novom talasu «naci» filmova. On se ozbiljno i iscrpno bavi gorkom nemačkom prošlošću.
Prava težina filmske priče leži u epizodama pakla poslednjih dana rata. Veličina ludila i mržnje, nemaštine i razaranja, iz tog vremena, prisutni su u tim scenama. Ispreturanost toka radnje i belovsko gorko ironičan dijalog, daju ovim scenama patos i literarno značenje. Toliko težine, ponekad, čak ni odlični glumci nisu mogli da iznesu. Romi Šnajder sa prefinjenim osećanjem i odlučnošću, pruža nam ulogu takve dubine, kakvu ona do sada nikada nije dala. Ovaj film razbija onaj rasprostranjeni kliše o «dobrim Nemcima» i «užasnim ratnim zločinima» i pokazuje šta su Nemci tada, pre svega bili: jedan zaveden i nesrećan narod»
Edmund Luft


BRAUNSCHWEIGER ZEITUNG
– 5.VI.1977
«To je lirski film… Posle početnog nereda dijaloga i scena, reminiscecija i tako reći dokumentarnih pasaža, priča ovog filma se otvara jasno i čisto kao staklo…

Osobenost filma je njegova poruka. On je pledoaje protiv brutalnosti i nečovečnosti, za toleranciju i ljubav prema bližnjima. Hrabar susret dvoje ljudi, prozaičan, a, ipak lirski govor, brutalnost rata u njegovom najstrašnijem obliku, sve je to uneo Petrović u ovaj film… On je to ratno vreme proučio očima umetnika. Ovaj čovečni, melaholični, hrabar film, priča o «Grupnom portretu s damom» sigurno je nešto više od običnog zabavnog filma. On je, možda, doprinos istoriji. Peter Austmajer

VARIETY – 18.V. 1977
«U svom filmu «TRI» Petrović je snimio tragediju rata u Jugoslaviji. Sada, deset godina kasnije, Petrović snima tragediju pobeđenog… Portreti u ovim scenama pravo su otkrovenje. Emocionalne promene izraza na ekranu jedinstveno su Petrovićevo obeležje.»
Holl


IMAGE ET SON
«Ovaj film je u prvom redu zadovoljstvo montaže, zadovoljstvo žongliranja sa komadima priče i igranja sa navikama gledaoca. On zahteva od gledaoca da rekonstruiše celinu, da ostvari bez ključa tešku sintezu istorije i sadašnjih trenutaka. U tom izlaganju, u formi dvoboja, borba je, razume se nejednaka. Ali, ako je prihvati, gledalac će u njoj naći takvo oružje, kao što je sopstvena autonomija mišljenja. Ličnosti, u najvećem broju slučajeva neodređene definitivno stalno se menjaju, više su, u stvari, potencijalna podrška priči, nego karakteri, bića koja po svojoj volji modelira istorija i, sa njom, režiser, jer ova formalna igra pretpostavlja jedno drugo suđenje, suđenje savremenoj Nemačkoj.»
Jean Louis Cros (Žan Luj Kros)


JEUNE CINEMA – juli-avgust 1977
«Ja smatram da je ovaj film duboko uzbudljiv zbog svog sižea – evokacije trideset godina nemačke istorije, kroz sudbinu jedne žene, a stimulativan je zbog svoje raskomadanosti koja ostavlja gledaocu da uspostavlja vezu između scena, stvarajući jednu vrstu mreže, koja, paralelno sa tokom filma, postaje sve komplikovanija.»
Andrée Torunes (Andre Torin)


WIESBADENER TAGBLAT – 27.V.1977
Grupni portret s damom: «Dijalozi su suviše veštački, literarni i gledalac koji nije čitao Belovu knjigu teško da može da prati radnju filma, zbog silnih skraćivanja, pa samim tim i biti knjige. Leni vodi ljubav sa sovjetskim zarobljenikom. Samim tim prošlost potiskuje sadašnjost u drugi plan. Senke hitlerovske prošlosti su u svojim konturama vrlo opipljive.»


LÜBECKER NACHIRCHTEN – 25.V.1977
Grupni portret s damom ostao je u Kanu neraspakovan. Početak sa scenom u manastiru sa «čudom» – sa crvenim ružama koje rastu u snegu na groblju – prva je besmislena mistifikacija. Publika je krajnje 
iritirana i završnom scenom kada se ličnosti filma, oni koji su preživeli i oni koji su davno mrtvi, svi nađu u istoj prostoriji gde Leni (Romi Šnajder) kruži od jedne do druge nudeći keks.» Kurt Bergmann

LÜBECKER NACHIRCHTEN – 25.V.1980

«U većini slučajeva je čitalac razočaran ekranizacijom romana koji je pročitao. Razlog su sopstvene predstave koje on stvara prilikom čitanja, a što se obično ne poklapa sa onim što mu kamera pokaže. Ovo pravilo ima vrlo malo izuzetaka. Jedan od retkih filmova u kojima se pred optičkim utiskom pokretne slike gubi utisak ispisanih redova jeste Petrovićev Grupni portret s damom. I to je takođe zasluga Romi Šnajder. Očigledno je ona prava zamena za Leni. Činjenica je da je iz ove koprodukcije nastalo delo koje – neka mi pisac oprosti – često ima više duha od same knjige». C.M. Lankau


WIESBADENER KURIER – 21.V.1980
«Film se završio kao što je i počeo: zbunjivanjem gledaoca, koji nije znao šta je tačno gledao. Ono što mu je ponuđeno između početka i kraja isto nije bilo najjasnije i prepoznatljivo. Osim same ljubavne priče izmađu Leni i Borisa – a ona je bila tanka, plakatna, bliska uzvišenom kiču. Međutim, Bel nije zaslužio da se upravo od ove slabe tačke njegovog romana napravi film.»
Helmut Lange


POLITIKA – 3.5.1979
«To nagoveštava i sama ekspozicija vidljivo drugačije komponovana, prigušenog štimunga i tajanstva manastirskih enterijera, u kojima je Leni (Romi Šnajder) imala svoje prve duhovne oce i životna iskušenja. Zanimljiva slika: poput fantoma, promiču ljudi crnih prilika koje nam reditelj, stari zaljubljenik portreta i punih ljudskih lica, kao srednjevekovni majstor gradi. Vidimo Dravićevu kao jednu od štičenica toga doma, a potom i Romi, između kojih, bar u početku, razlike u sugestivnosti nema. To je ugodno, i uopšte, u tim delovima gledamo film koji Nemačkoj nije svojstven – izranja, ide odozdo, iz dubine duše, prvo se oseti, pa onda vidi, sluša. Pomišljamo: mogao bi to biti film koji će toj kinematografiji, makar poslednjih godina vrlo dobroj, dati ono što, mahom nema – strast i dušu…

Milena Dravić u ulozi Sestre Klementine

Milena Dravić u ulozi Sestre Klementine


Jer, Petrović je to: jake unutarnje konstitucije, senzibilan, impulsivan, spontanog osećanja, plahog temperamenta, sav u nervu i plimama uzbuđenja. On može da oseti, intuitivno, doživi, pa tako odjednom počinje da biva, i ovde: pravi racionalne digresije, uopšteno replicira i meditira, te se film, osobito u drugom delu ekspozicije, preseca i lomi, razliva i hladi. Nailaze pasaži koji manje tangiraju a pokadšto se stvori konfuzija.
Belov roman, od
nosno život Leni i Nemačke od 1939 do 1975 nije lako spojiti i «fleš-bekovima» učiniti razgovetnim. I zbog toga što, reklo bi se, Petrović ne vodi priču, odnosno priču kako je drugi shvataju, te stalno beži slikama, tabloima, ili pak posebnim metaforičnim sekvencama, posredstvom kojih jače vizializira zamišljenu ideju, lice, objekt. Tako on pravi neku vrstu specifičnog mozaika, između čijih delova uobičajene veze nema, ali ih vezuje emocija fluid stvari.»
Milutin Čolić


Petar Volk o filmu Grupni portret s damom:
«… režija računa sa iskustvom buduće publike i nastoji da izbegne gde god je moguće ponavljanje opštih mesta ili detaljnije komentarisanje činjenica koje su same po sebi očigledne. Postupak je proveren u više situacija a sastoji se u tome da upamtimo nečiju fizionomiju, karakterističan gest i da uočimo nesklad izmađu ponašanja i našeg očekivanja. To je potreba za delikatnišću kako ne bi bilo preterivanja u razgolićavanju stvarnosti, jer ceo film je u znaku rušenja života i grčevitog pokušaja pojedinaca da na tim razvalinama sačuvaju svoje emocije i potrebu za obnavljanjem.» …
Od predstavljanja filma na festivalu u Kanu film Grupni portret s damom prate čudni događaji. Kritika je bila podeljena, ali je o njemu pisala u više navrata od 1977 do početka devedesetih godina. Filmski kritičari su mu bili daleko blagonakloniji nego televizijski, a pratilo ga je i nekoliko sitnih incidenata i nesporazuma sa pojedinim novinarima i glumcima. Međutim ostaje činjenica da je za učešće u ovom filmu Romi Šnajder dobila Državnu nagradu Nemačke. Film je dobio takođe Državnu nagradu, a pojavio se u više festivala širom sveta. Kasnije se, međutim, ispostavilo da su distributeri znatno skratili izvornu verziju filma i da su mnogi nesporazumi sa kritičarima nastali upravo zbog toga što su izvesne scene izgubile u intezitetu, razumljivosti i samom značaju. Tu se, međutim, ništa nije moglo učiniti jer se to događalo i drugim autorima.
… Film izlazi izvan opusa Aleksandra Petrovića realizovanog u zemlji i uslovljen je zahtevima koprodukcije a naročito odnosom sa Hajnrihom Belom. Nije, međutim, teško otkriti proces samog stvaranja, čak se može relativno lako utvrditi međuzavisnost ovih dveju formi. To ne umanjuje njihov značaj. Aleksandar Petrović nije imao šta da opravdava ili da slobodno ili preterano nadgrađuje, ali je zato bilo važno da ima kritički sud u posmatranju pojava, jer se radi o sasvim određenom ambijentu, vremenu i događajima. Tragati za nedoslednostima ili otstupanjima od teksta postaje nevažno, jer je bitno ostalo kod zajedničkog povoda i inspiracije. Ništa nije improvizovano, a sve je duboko promišljeno, tako da film ne protivreči literaturi. Nije se išlo na ekstravaganciju po svaku cenu, izbegavana je neobavezna originalnost, u svakoj sceni likuje tražena vrednost i autentičnost je bila primarna težnja režije – upravo ono što je kod nekih nemačkih kritičara a propri osporavano! To je dolazilo otuda što ovakav film, svojim slikama i značenjima nije odgovarao pogledima na istorijsku situaciju pojedinih kritičara. Otud je dolazilo i do apriornih banalizacija i traganja za onim što je moglo da ospori punu vrednost filma. Da li film ugrožava samu realnost? Izvitopirava li vreme? Je li prepun kontradikcija? Čijem ukusu odgovara? Šta znači subjektivizam u prikazu objektivnih okolnosti? Je li ovo problem izraza ili samih ideja?

… Oni koji su ga osporavali nisu ni sami bili načisto za kakvu formu se trebalo opredeliti. Mogla se u tome videti i izvesna potreba za zaboravom, bežanje od prošlosti ili zbunjenost nad sudbinom i svim onim šro se dogodilo. Nekima je u filmu zbivanje ličilo na preranu smrt ili lišavanje života i zato se i nisu upuštali u razumevanje izraza Aleksandra Petrovića. On je, opet bio svestan razorne moći ovakvih okruženja i stoga se kroz ceo film oseća da izraz ide za tim da pokaže šta znači živeti i umirati, u čemu je tajanstvenost ljudske duše i da je ljubav ta mistična snaga koja se javlja kao priviđenje u crvenim ružama na grobu Rahele. Aleksandru Petroviću je uz to bilo stalo da se naznače i preobraženja u samom životu promena odnosa, motivacije i uticaja okolnosti na sudbinu vremena. « Let nad močvarom » Aleksandar Petrović svojim životom, delom i filmovima », Petar Volk, Institut za film

portrair de groupe avec dame FR Aleksandar Petrovic 22

Aleksandar Petrović o filmu Grupni portret s damom:

«Uostalom, svaki rat je izgubljen ako se imaju u vidu žrtve koje zahteva i za pobednika i za pobeđenog. Zato sam smatrao da je u suštini ovo film ne samo o jednoj mladoj ženi koja prolazi kroz mnoga iskušenja, već i grupni portret onih mnogobrojnih likova koji bi mogli da na određen način predstave Nemačku. To nije trebalo da bude gruba dokumentalistika i rekonstrukcija događaja, već prosto dnevnik vremena u kome se kroz najrazličitije, često vrlo oprečne pojave mogu da prikažu paradoksi života, besmisao određenih pojava, prolaznost, sumnje a kroz sve to trajanje u najrazličitijim formama. Suštinski to je trebalo da bude svest o postojanju, život bez tajne, suočenje sa sobom, protivurečnost svakodnevnog bitisanja, stapanja prošlosti, sadašnjosti i razmišljanja o budućnosti, kako bi se izbegla ograničavanja misli, osećanja i smisla.»

TV emisija na ZDF-u (drugi program nemačke televizije) 1977 – Odlomak razgovora vođenog između Heinrich Böll-a i Aleksandra Petrovića

Böll: «Nijedna scena nije u meni probudila lična sećanja, ali je najupečatljiviji utisak na mene ostavio prikaz rata u jednom vrtu, ne na frontu; i prikazivanje srži, a moglo bi se reći suštine romana u toj baštenskoj sceni, sceni sa šoljicom kafe, koja je veoma dobra i koja je stavljena na pravo mesto. To me je najviše impresioniralo i moram reći da je na mene snažan utisak ostavila i, u osnovi, sporedna ličnost vojnika stražara koji prati ruske zarobljenike. To su bili najsnažniji utisci. Ono što je bilo prikazano kao spoljašni vidovi rata, nije me toliko interesovalo… To me, uopšte uvek, ne interesuje mnogo. To nije prigovor filmu, jer toga mora biti, ali prikaz rata, terora, političkog, unutršnje političkog, unutar takvog idiličnog mesta, kao što je vrt, to me je u knjizi izazivalo i to mi se i u filmu najviše dopalo.»

Michel Galabru u ulozi baštovana Pelcera

Michel Galabru u ulozi baštovana Pelzera


A što se tiče Gospodina Petrovića, verovatno da ga je najviše interesovala materija i recimo, ja bih rekao, mistični prilaz materiji. Mi smo se veoma mnogo dopisivali, radili zajedno i on je bio veoma tvrdoglav reditalj. Nije želeo da ispusti građu romana, a to me je ubedilo. Odbacio sam jednu verziju romana, drugu sam prihvatio sa ograničenjima i zatim smo zajedno radili na tome. Kada kažem da je gospodin Petrović bio tvrdoglav, ja to kažem u najpozitivnijem smislu te reči. On se držao građe romana, ličnosti, teme, i godinama je ostao pri tome. Bilo je mnogo teškoća: problema sa producentima, sa finansiranjem, pozajmice, i druge teškoće. A Gospodin Petrović je sve to izdržao».
Aleksanar Petrović: Šta me je najviše zainteresovalo u romanu Gospodina Böll-a Grupni portret sa damom? Odnos između socijalnog i mističnog. Zato što smatram da danas svet pokušava da sprovede socijalno pravosuđe ali ne misli na duhovni aspekt. A kod Gospodina Böll-a, u ovoj knjizi to je spojeno i to je ispravan put. S druge strane, do sada sam uvek video tragediju pobednika, ali sada je došao trenutak da se tragedija sagleda i sa druge strane, jer rat je strašan za obe strane. Zbog toga je to antiratna knjiga sa izraženom socijalno-mističnom persiflažom. A to je razlog zašto sam napravio ovaj film.

Kako je izgledao taj rad?
Teško je dati odgovor. To je rad, to je već Gospodin Böll rekao, na početku imam rukopis, pomalo banalan i donekle redukovan: tada je gospodin Böll bio protiv tog rukopisa i danas želim da kažem – mnogo 
hvala. Zatim sam sa njim napravio novu verziju i mislim da je ta verzija dala ono što film ima mogućnosti da da; jer naravno još uvek postoji roman od 500 stranica… 

Možda je to pomalo pretenciozno, ali ja smatram da je ova knjiga, a možda i film, jedan odraz, sudbina Nemačke u toj epohi. A ja želim tu sudbinu da prikažem posredstvom jednog čoveka, jedne žene koja uliva poštovanje. Leni je, ako hoćete, pasivna Nemačka, Nemačka koja i daje i uzima. Zbog toga je i film slika Nemačke, verujem podjednako kao i roman.

Kako je izgledala vasa saradnja sa Gospođom Šnajder?
Böll: Da, razgovarao sam sa Gospođom Šnajder nekolko časova. Ona mi je postavila mnogo pitanja, ona je veoma intenzivno čitala knjigu, ona se sa ulogom i pozadinom uloge veoma srodila. Mi smo se u početku dopisivali i ovom prilikom moram da raščistim nekoliko nesporazuma, koji su očigledno, što je u ovom poslu uobičajeno, pripisani Gospođi Šnajder.

Heinrich Böll u razgovoru sa Romy Schneider

Heinrich Böll u razgovoru sa Romy Schneider

Neke lične stvari, neka neslaganja ili slično, to sam objasnio. Zatim smo se sreli i razgovarali nekoliko sati o ličnosti Leni, o pozadini I konstatovao sam da je Gospođa Šnajder veoma intezivno razmišljala ne samo o toj ličnosti, nego i o njenoj pozadini. Zatim sam i video nekoliko filmova u kojima ona igra i bio sam ubeđen da će ona dobro odigrati svoju ulogu što se, mislim, zatim i pokazalo na filmu.
Petrović: Ona je zaista veoma dobra glumica. Za reditalja uvek predstavlja veliku radost kada ima dobru glumicu. Jer, one odmah shvataju šta ja želim. A i to je važno, što je ona želela ovu ulogu i ona je stvorila ulogu na relaciji između njene ličnosti i Leni. Kada gledam film, vidim da sam stvorio dobru ulogu.

Da li vam se čini da je u filmu zaobiđena dimanzija lakog humora koja se nalazi u knjizi?
Böll: Verovatno zbog toga što se ta dimenzija veoma teško može prikazati. Nemam utisak da je u filmu Grupni portret s damom ova dimenzija zaobiđena. Veselost i rasterećenost u vezi sa ratom ili unutrašnje-političkim terorom je veoma delikatna stvar. A to je za mene bio razlog da, recimo, glavna zbivanja prenesem u vrt, na izgled idilično i ukoliko u tome ima vedrine i ironije, to je potpuno došlo do izražaja posredstvom glavnog glumca, odnosno glumca koji prikazuje Pelcera. Takođe i ironija u svojoj tmurnoj dimenziji. Onako kakva je i u knjizi. I u drugim filmskim obradama nisam našao da je to tako izbegnuto…

Petrović: Hoću da kažem da sam zaista želeo da napravim ovaj film. To je velika i značajna knjiga i bilo je zaista veoma teško jer su iskrsli mnogi problemi. Sada je gotovo. A za mene je zaista najvažnije da je Gospodin Böll zadovoljan. Za mene je sada priča o ovom filmu završena. Za mene lično.»…

Romy Schneider i Aleksandar Petrović (tokom snimanja fima «Grupni portret sa damom»)

Romy Schneider i Aleksandar Petrović (tokom snimanja fima «Grupni portret sa damom»)

 

Aleksandar Petrović je otišao u Berlin da potraži poeziju ruševina

Aleksandar Petrović je otišao u Berlin da potraži poeziju ruševina