Seobe

(MIGRATIONS)

seobe aleksandar petrovic sr1

 

 

 

«Ima seoba – smrti nema» 

Producent: Radio Televizija Srbije, Ekonomik trade
Milan Pejić 1994. god.
Izvršni producent: «TRI» Beograd, jugoslovensko-francuski film
Scenario: Po romanu Miloša Crnjanskog
Aleksandar Petrović u saradnji sa Jacques Doniol-Valcroze (Žak Doniol Valkroz)
Reditelj: Aleksandar Petrović
Scenograf: Milenko Jeremić, Boris Moravec
Direktor fotografije: Witold Dabal, Igor Luther
Umetnićki Direktor: Coka Đorđević
Produkcija: Nikola Popović, Goran Crnjanski
Montaža: Vuksan Lukovac
Kostimi: Jacques Fonteray (Žak Fontere), Divna Jovanović
Muzika: Marševi iz XVIIog i XVIIIog veka
Srpska, ruska i grčka religiozna muzika
Dragan Mladenović – Hvalite Gospoda(mp3)
Olga Dusanić – Oče naš(mp3)
Izbor muzike: Aleksandar Petrović
Branislava Petrović
Uloge: Avtandil Makharadze, Isabelle Huppert, Richard Berry, Bernard Blier, Erland Josephson, Dragan Nikolić, Miki Manojlović, Rade arković, Petar Božović, Ljubomir Cipranić, Jelica Sretenović, Dobrica Jovanović, Jovan Burduš Janićijević, Ružica Sokić, Aljoša Vučković, Stole Aranđelović, Ivica Pajer, Mladen Krstevski, Martin Obernigg, Dragana Jugović, Branislav Jerinić, Tihomir Pleskonjić, Emanuel Cenčić, Gojko Baletić, Lazar Barakov, Milan Mihailović, Radko Polic, Marija Šipka, Miodrag Krivokapić, Branislav Lecić, Vladislava Milosavljević

Galerija:

Seobe Aleksandar Petrovic

Seobe Aleksandar Petrovic 2 Migrations4 FR Aleksandar Petrovic Seobe Aleksandar Petrovic 4 Seobe Aleksandar Petrovic 5 Više fotografija

seobe galerija 5 seobe galerija 6 seobe galerija 7 seobe galerija 8 seobe galerija 9 seobe galerija 10 seobe galerija 11 seobe galerija 12 seobe galerija 13 seobe galerija 49 seobe galerija 15 seobe galerija 16 seobe galerija 17 seobe galerija 18 seobe galerija 19 seobe galerija 20 seobe galerija 21 seobe galerija 22 seobe galerija 23 seobe galerija 24 seobe galerija 25 seobe galerija 26 seobe galerija 27seobe galerija 28 seobe galerija 29 seobe galerija 30 seobe galerija 31 seobe galerija 32 seobe galerija 33 seobe galerija 34 Seobe Aleksandar Petrovic 30 seobe galerija 36 seobe galerija 37 seobe galerija 38 seobe galerija 39 seobe galerija 40 seobe galerija 41 seobe galerija 42 seobe galerija 43 seobe galerija 44 seobe galerija 45 seobe galerija 47 seobe galerija 46 seobe galerija 48

Sinopsis:

«Ja pravim svoje delo, u kome mi roman služi kao povod, inspiracija, misao vodilja. Neće biti preslikavanja romana, jer je to konačno i nemoguće. Moja priča u nekoliko reči je bračno neverstvo. Ratnikova žena izneveri muža dok je na ratištu, i to sa rođenim deverom, što filmu daje dramsku kompaktnost i izražajnost.»
Petrović njegovom majstorskom umetničkom palicom stvara sliku velikih seoba Srpskog naroda koji je svoje snage i kosti rasipao od Dnijepra do Loteringije tokom XVIII i XIX veka. Njegov vizuelni reljef izražava naročitu viziju Podunavlja, (Dunav puca pred očima), « sudar i eksploziju blata, prašine sa najsuptilnijim dekorom, unutar vremena, baroka… Iz svega  proizilazi nešto što bih ja nazvao personifikacijom ljudskog genija i ljudske gluposti… A.P. » (Film o Filmu-Bora Drašković)
Petrović je stvorio delo koje prikazuje ko su Srbi i kroz kakva su iskušenja, zablude i tragedije prolazili.
Tema velikih seoba Srba prikazana je kroz vojni pohod majora Vuka Isakoviča (Avtandil Makharadze) na čelu Slavonsko-podunavskog puka, od proleća 1744. do proleća sledeće godine. Drugi tok drame prati očajničku i pasioniranu ljubav između Vukovog mlađeg brata Aranđela (Richard Berry) i Vukove supruge Dafine (Isabelle Huppert) koja se nesrećno završava njenim dugim bolovanjem i smrću…

Nagrade i festivali:

  • XXIII Filmski festival u Sopotu, juli1994. Povelja Kosmaja za učešće 
  • Međunarodni filmski festival na Paliću, juli 1994.
  • VIII Jugoslovenski filmski festival u Herceg-Novom, avgust 1994. (Van konkurencije)
  • Jugoslovenski festival filmskog scenarija u Vrnjačkoj banji, avgust 1994.
  • Internacionalni filmski festival u Montrealu, avgust 1994. (Van takmičarskog dela)
  • XXIX Filmski festival – Glumački susreti u Nišu, avgust 1994.
  • XXVII Festival jugoslovenskog filma u Aranđelovcu, 1994.
  • III Filmski festival Novosadska arena 94, septembar 1994. Počasna arena Aleksandru Petroviću
 
  • Festival I’Europe author de I’Europe, Pariz 28. mart 2017.
Festival l’Europe autour de l’Europe Paris, Nouveaux regards sur l'amour et la guerre

 

Ima seoba, ali i smrti

M. Kodemo

Roman Crnjanskog je sudbinski, srpski i svetski, roman o nomadima, o stradanju, propadanju, vaskrsavanju, govorio je Petrović, prilikom snimanja “Seoba”.

 

– Sada se ta sentenca Miloša Crnjanskog odista pojavljuje u jednom novom svetlu. I mogu da vam kažem da sam ja, sticajem okolnosti, pre nego što su se te smrti ovde pojavile, ovakve kakve su, u ovom našem balkanskom, jugoslovenskom, srpskom podneblju, vršio izvesne fabulativne izmene – ne iz nekih praktičnih razloga, nego iz čisto dramskih, umetničkih – koje akcentuju taj rat – rekao je tada Petrović. – I “Seobe” su sada film o tragičnoj sudbini srpskog naroda, o njegovoj  patnji i stradanju. To se sada vidi, još je jače istaknuto i još više vezano i
za glavnu ličnost, i za čitav narod srpski. S te strane, film je aktuelniji nego što bio bio pre četiri godine…

Takođe, naš poznati režiser, ali i izvrsni publicista Boro Drašković, koji je pratio nastajanje filmskih “Seoba”, napisao je nadahnuti feljton sa snimanja.
Petrović mu je tada još rekao ovo:

– “Seobe” su bile neka moja mladalačka ljubav. Crnjanski i ja smo često razgovarali. I prva misao koja mi pada danas na pamet jeste prolaznost koja nas, eto, sprečava da mu još za života poklonimo ovaj film, inspirisan njegovim velikim romanom. Romanom sudbinskim, romanom srpskim, jugoslovenskim, svetskim, romanom o nomadima, romanom o stradanju, pa propadanju, vaskrsavanju, romanom o životu…

 

Istrajnost i doslednost reditelja

Aleksandar Petrović o filmu SEOBE

«Ja sam poželeo da snimam ״Seobe״ Miloša Crnjanskog, još godine 1958.» A.P.

«Seobe su jedna od najlepših i najznačajnijih knjiga ovog veka. Moj Crnjanski je autentična umetnost. Mene je naročito privukla njegova rapsodičnost koja je proistekla iz ništavila. Ali, kako ništavilo može biti rapsodično?» Taj izazov ga nije napuštao. «Jednom reči «beskrajni plavi krug i u njemu zvezda».

Od zamisli pa do njenog ostvarenja, protekle su mnoge godine. Za Aleksandra Petrovića su to bile godine rada na filmu, godine posvećene filmu, godine proslavljenog imena, godine zavisti i izgnanstva, borbe za opstanak, povratak i najzad ostvarenje davne zamisli. Pisao je Crnjanskom koji je bio u Londonu u izgnanstvu. Obnovio kontakt sa Crnjanskim po njegovom povratku u Beograd. Pristanak Crnjanskog koji umire 1977 godine. Najzad, tokom osamdesete godine, pojavila se nada za ostvarenje zamisli. Ekranizacija «Seoba» je poverena Aleksandru Petroviću. «Seobe» su grandiozni poduhvat za koji su potrebna velika finansijska sredstva. Aleksandar Petrović je istrajan, uporan, i siguran u sebe. Pored RTV Srbije i RTV Novi Sad uspeo je da zainteresuje francuske producente, zahvaljujući svom renomeu, odlikovanju francuske države a i kao Francuz (rođen je u Parizu) dobio je pomoć francuskog Ministarstva kulture. Zamisao se pretapa u stvaralački rad. Biće to «igrani film» (po prvoj knjizi Seoba i osam epizoda po drugoj knjizi).

«Svako ispunjenje želje krije u sebi klicu obmane… To govori ovaj roman o seobama. Menama i trajanju kroz seobe. U tom romanu se ljudi (nacija) sele onako kao što se menjaju godišnja doba, da bi posle opet postali onakvi kao što su bili samo za godinu dana, za jedan vek ili za nekoliko vekova. Isti, takvi, a opet drugačiji. Nema potrebe da preciznije definišem na početku projekta zašto se ljudi sele, i zašto se baš tamo sele. Razume se da se to vidi u romanu i to će se verovatno videti i u filmu. Ali tu su za mene bitne i neke poetske magle, nešto mutno i neodređeno, što je Crnjanski toliko lepo i intuitivno osetio što ljude tera da uvek nekuda idu i nešto traže, da se sele, i za te seobe uvek pronalaze nove i drugačije razloge. Na taj način treba shvatiti Austriju i Rusiju i činove i novu Srbiju i razvode i ljubavi i bolesti i umiranja, i kartanja i napijanja, i granicu i vojnički život, (magle na drugoj obali Save), i rodoskrvne ljubavi i Dunav koji teče, ceo taj svet na prelazu u stalnom odlaženju u seobama u pravom životu. Ovaj film će verovatno, predstavljati sintezu onog što sam dosad radio (izjavio je Aleksandar Petrović krajem 1986. godine tokom priprema snimanja filma «Seobe»). «Biće to i film o našoj pripadnosti prostorima srednje Evrope. I mi smo konstituisali tu srednju Evropu, veći deo vojske K und K – carevine sačinjavali su naši ljudi. I danas kada odete u Beč vidi se da je to i slovenski svet. Dovoljno je pogledati telefonski imenik Beča. Biće to film o našoj integraciji sa Evropom. Od Atlantika do Urala. «Seobe» će biti i jedan filmski pogled u istoriju osamnaestog veka. Dakle veka prethodnika našeg modernog vremena. Zanimljivost likova je fascinantna. Kroz istoriju ljudi i onoga vremena mi možemo da sagledamo sebe.

Film rađen po «Seobama» imao bi isključivo umetničke ambicije. Ja ga vidim kao tragičnu a svetlu poetsku viziju u kojoj bi sudbina jednog naroda u jednom određenom istorijskom razdoblju bila neraskidivo povezana i iskazana kroz sudbine i psihologiju glavnih junaka romana. Realan i grub, a u isto vreme mek i fantastičan, nedodirljiv, sav u lepoti i snu, a surov i neumitan, kao vode, ritovi i magle, sav okrenut unutra, a kao freska izrazit i veličanstven spolja, takav bi eto trebalo da bude film. Jednom reči «beskrajni plavi krug i u njemu zvezda», neka banalna reminiscencija uopšte ne dolazi u obzir. Ima seoba, ali smrti nema! Upravo stoga «Seobe će imati rapsodičnost i romantizam «Skupljača perja», strogost u konstrukciji filma «Tri» i fantastiku i čulnu misterioznost filmova «Maestro i Margarita» i «Grupni portret s damom». Ovaj film će, dakle, predstavljati neku vrstu sinteze onoga što sam do sada napravio.»

Boro Drašković Film o Filmu

Izdanje PROMETEJ (2010)

 

Rad Aleksandra Petrovića na ovom projektu godinama je sa velikim interesom pratio njegov kolega i prijatelj, Boro Drašković, poznati sineast, filmski i pozorišni reditelj (njegovi filmovi i pozorišne predstave i knjige više puta su nagrađivane u zemlji i inostranstvu), profesor na univerzitetu, pisac (napisao je više knjiga o glumi i režiji). On je svakodnevno kamerom pratio snimanje filma i vodio razgovore sa Aleksandrom Petrovićem. Snimio je film koji će ostpoati kao jedna izuzetna ilustracija i omaž rediteljskom radu. 

Zagrabačka televizija dala je reportažu o tome «Kako se snimaju Seobe» – zagrebački naslov, uz tri lovorova venca: «Vrlo recentna reportaža sa snimanja najnovije mega-serije Aleksandra Petrovića koju je napravio drugi filmski stvaralac Boro Drašković – profesionalno, s razumjevanjem i smislom za zanimljiv, akcioni detalj na terenu. Dugo nismo vidjeli tako pametno vođene razgovore, u kojima se od sugovornika ležerno izvlače glavne značajke njihove režijske i glumačke koncepcije, filozofskog pogleda na svijet i zanatskog pristupa ulozi. Još jedan dokaz da su takvim emisijama dragocjeni voditelji iz struke, a ne svestrane neznalice!»
Draškovićeva knjiga «Film o Filmu» je dragoceno delo koje otkriva Aleksandra Petrovića vernije i vrednije od bilo kakve biografije. Kroz rad filmskog stvaraoca, Drašković je znao na suptilan način da pronikne u najintimnije misli Aleksandra Petrovića, dotakne suštinske teme, probudi sećanje na prošlost. Takvo svedočenje je bilo moguće ostvariti samo nekome koga je Aleksandar Petrović duboko cenio i poštovao a razumevanje je bilo obostrano.

 aleksandar petrovic

Početak rada na «Seobama»

Aleksandar Petrović o svom poslu – biti reditelj:

Prvi dan snimanja

Izvor dole citiranih odlomaka je nezaobilazna knjiga Bore Draškovića Film o filmu

(razgovori vođeni i filmovani tokom snimanja « Seoba » 1987 godine) Odlomak iz Unutrašnji pejzaž

Kopački rit, prezrelo leto: čamac bešumno klizi kroz lokvanj, sa koga skaču žabe, između drveća u rukavcu, pored čopora divljih svinja… Napadaju nas jata komaraca uprkos lastavicama koje ih progone. Stanište desetina hiljada ptica, stotine vrsta se odziva, sve leti… Kroz glavu, poput nametnute melodije odjekuje završna rečenica: nema smrti, ima seoba. I uporno iskustvo: ima seoba, ali bogami ima i smrti.
Na začudnom mestu, sa svoja dva druga, kamermanom i tonskim snimateljem, ulazim u začudan poduhvat – snimanje Filma o filmu: Seobe.

Bitan trenutak evropskog filma: Aleksandar Petrović, nakon petnaest godina izbivanja iz zemlje i profesije, doslovno i u ćutanju, daje harizmatičan znak i kamerman usmerava kameru poput oružja, u objektivu kao na nišanu: najskupocenija divljač – glumac u akciji; kamera bešumno počinje da ispunjava glavni razlog, zbog kojeg je izmišljena: ovekovečuje rad života. Tonska traka sabira tonsku partituru močvare, sred praiskonskog zvuka flore i faune, uzvik glumca… U velikoj inspiraciji, reditelj od dve rečenice Miloša Crnjanskog pravi čitavu sekvencu. Pavle Isakovič uz nadčovečanske napore proćiće močvaru, ugasivši glad i žeđ na otvoranoj rani ukradenog konja… Petrovićeva fantazija izjednačava potresnu lepotu i istinu… Jednako me ne napušta ni uspomena iz asirske umetnosti, prizor borbi u močvari, izveden u alabastru, gustina i dubina. S uživanjem posmatram bezbroj mogućnosti kretanja kamere i glumaca kroz vodu i trsku. Evropskom iskustvu sve je lavirint: močvara, pustinja, (kiša kao Markesu), zid, snimanje filma u velikoj režiji…
Zgazio sam vodu, razmičući ispred sebe bujne listove lokvanja, približavam se reditelju da mu čestitam prvi dugoočekovani kadar Seoba, snimljen nakon toliko godina, izgnanstva i muka.
– Saša, najzad je snimljen prvi kadar Seoba. Kako se osećate?
PETROVIĆ: Kada je reč o današnjem danu, o prvom kadru, pojavila su se neka poznata osećanja, neka poznata stanja… Dugo vremena nisam snimao i sad se ta mentalna situacija, na koju sam već bio zaboravio, najednom pojavila kao jedna svakodnevna stvar.
Ponovo me je snažno zaokupio fenomen koji je, mislim, zanimliv u filmu. Naime, reditelj piše scenario, pravi jedan plan, precizan montažni sled kadrova, a onda dođe ovde u močvaru gde ništa ne podleže nekom pravilu; gde je sve stvar improvizacije u samoj prirodi, gde se trska meša sa nebom i voda sa granama vrbe… I šta se najedanput dogodi? Dogodi se to da, recimo, jedan krupni plan koji ste odlučili da snimite fiksno, statično, postaje bespredmetna, besmislena pojava. Da, u stvari, to mora sasvim drukčije da se reši.

B.D.: … pominjete kako ste na mnogim mestima scenarija jednu rečenicu iz romana pretvarali u čitavu scenu za film – jedan kratak pasaž pretvara se u akciju, dobija u filmu gotovo značenje sekvence. To je valjda prirodan postupak reditelja kada čita tekst koji voli… Sve ga inspiriše… Močvara u stranicama knjige… i stvarna močvara, ova oko nas…
PETROVIĆ: Pa, kad jednu knjigu interpretirate, kad, da budem precizniji, zapravo kreirate jednu knjigu, čitavi pasusi vas ne zanimaju… Međutim, nekoliko reči otvara jedan filmski prostor pred vama, dubok, dalek, kojim, očito, treba da se krećete. Takav je slučaj i sa ovim snimljenim kadrom i ovom sekvencom koju ću danas završiti. Kod Crnjanskog su to dve rečenice… U kakvoj je to situaciji begunac koji provede nekoliko dana i noći u predelu kakav je ovaj… Prošle noći, oko deset časova, čamcem smo prošli kroz ovo… ove otrovne vode… To je pakao, znate… Možda je preko dana neka vrsta naročitog raja, ali inače je to nesumnjivo – pakao…

… Završava se uspešan radni dan. Prvi u zasad nepreglednom nizu koji je pred rediteljem. Vraćam se u čamcu sa Sašom. Kako se oseća reditelj nakon obavljenog posla? Kao ribar koji se sa pučine vraća sa punim mrežama? Kako se oseća reditelj prvog dana snimanja veoma složenog projekta, nakon dugog izbivanja iz struke a nakon dugotrajnih priprema i svega što ga očekuje, teškoća koje liče na poduhvat «Kon-tiki», na preveslavanje okeana ili penjanje na Himalaje? Kamera filma o filmu ne sme da ispusti ovaj Petrovićev osmeh.
PETROVIĆ: Da, da, dobro ste to rekli… za odlazak na Himalaje… Pa, osećam se, kao čovek koji ima ispred sebe jednu planinu na koju treba da se uspne, a praktično je stigao tek do podnožja. To je jedno generalno osećanje…

seobe 23

«Sve ga inspiriše… Močvara u stranicama knjige… i stvarna močvara, ova oko nas…» Begunac Pavle Isakovič (Dragan Nikolić) uz nadčovečanske napore proćiće močvaru

Boro Drašković Film o Filmu

(razgovori vođeni i filmovani tokom snimanja « Seoba » 1987 godine) Odlomak iz Prašina i Metafora
BORO DRAŠKOVIĆ: Pošto kamerom pravim zapravo «dnevnik vaše plovidbe», recite… kako se danas osećate, posle mesec dana bespuća: močvare, prašume, mahala…?
Reditelj Petrović prsne u smeh, vragolast i sočan.
PETROVIĆ: Rekao sam: ko me gurnu? Dakle, rekao sam: ko me gurnu! Pa znate šta, da kažem: ja sam se obavezao da napravim ovaj projekat, i to je jedna ogromna… obaveza i angažman. I vremenski, i mentalni, i fizički, kao što imate prilike da vidite, a moja porodična situacija je takva da, možda, nije trebalo to da uradim. Ali ‘ajde uradio sam, i onda čovek nema šta da se kaje, mora da gura napred!

BORO DRAŠKOVIĆ: Ali evo, utisak je da se bolje osećate sada, nego na početku snimanja. Posle mesec dana napornog rada, bolje izgledate. Preplanuli ste… dolazi do izražaja, neka nova energija…
PETROVIĆ: Pa, ja sam, znate raskrstio s nečim… Mislio sam: ili radiš ili ne radiš. Ako si krenuo da radiš, a ne radiš ovako kako smo mi počeli da radimo – staćeš! Zaribaće stvar! I jednostavno, čovek se tuče, ušao je u igru. U ring!

 ms1

Snimanje Seoba

Boro Drašković Film o Filmu (razgovori vođeni i filmovani tokom snimanja « Seoba » 1987 godine) Odlomak iz Mitologija ljudskog lica 

BORO DRAŠKOVIĆ: Sasvim je izrazita razlika izmađu vašeg raspoloženja pre prvog snimljenog kadra u danu i posle njega. Verovatno ste primetili, oklevam da vas pozovem na razgovor pred kamerom dok  ne napravite bar jedan kadar.
PETROVIĆ: (sa osmehom) Pa, kad vam kažem: tu postoji jedna neurastenija, koja se ustvari izražava kroz agresivnost, a posle te agresivnosti nastaje neka vrsta, ipak, jednog malog blaženstva. Kad se završi rad. Ili u jeku rada. U stvari, u onoj tački najviše mentalne angažovanosti.

Akrobatski posao direktora fotografije – Igor Luter lebdi zajedno sa kamerom

Akrobatski posao direktora fotografije – Igor Luter lebdi zajedno sa kamerom

Boro Drašković Film o Filmu (razgovori vođeni i filmovani tokom snimanja « Seoba » 1987 godine) Odlomak iz Gloster na konju
PETROVIĆ: U jednom od prošlih razgovora bilo je reči o tome da se osećam… da se osećamo kao neki alpinisti koji se penju na Mon Blan, a sada bih se korigovao. Nije u pitanju Mon Blan. U pitanju je Mont Everest. Koliko meseci već? Ja sam zaboravio.
BORO DRAŠKOVIĆ : Tri
PETROVIĆ: … Nekako mentalno dopingujem samog sebe, pokušavam da poguram i druge… Nije fudbalska ekipa, nije reprezentacija koja je sklopljena na osnovu određenih kriterija, nego je to… 90, 80 ljudi, koje vi birate od onoga što vam se nudi, od onoga što postoji. Od vozača do rekvizitora, i tako dalje, a pritom, i pored ogromnog truda koji ulažu, entuzijazma i svega drugog, kod većine ostaje otvoreno pitanje profesionalnosti. Kada, recimo jedan rekviziter očigledno ne zna šta je to optička osa, kada on uporno stavlja, recimo, neki predmet van domašaja kamere, ili kad ne zna osobine objektiva, onda je jako teško raditi sa njim… Morate da derete grlo objašnjavajući gde tačno predmet treba da stavi. Ti mu kažeš: ovde, ovde, i pokažeš mu prstom al’ to ‘ovde, ovde’ za njega ne znači ništa, dok ne ustaneš i ne pokažeš da je to tu. I tako. To su… barijere o koje se čovek stalno sapliće. Evo, tri meseca smo ih preskakali, pa ćemo valjda i dalje.

 seobe 24

Boro Drašković Film o Filmu (razgovori vođeni i filmovani tokom snimanja « Seoba » 1987 godine) Odlomak iz Gluma na putu

B.D.: 23 septembar. Kopački rit. Saša već se završila letnja sezona. Ušli smo u jesen.
PETROVIĆ: Da, danas je počela kiša. U stvari, ovo je poslednji dan snimanja težih eksterijera i, evo, naleteli smo na kišu. Znači ipak nas je sustigla. Imali smo vrlo sušno leto. Mnogima je ono smetalo. A nama je delimično ipak koristilo jer smo se manje-više držali plana. Završavamo naš boravak u ovim predelima, stvarno čudesnim, završili smo ga danas, kao što ste videli, na sprudovima Dunava. Nisam znao da Dunav ima tako lepe i živopisne peščane sprudove… Eto, prođe toliko godina, čovek radeći obiđe manje-više celu zemlju, a ne otkrije tako važnu i lepu stvar.

B.D.: Kako vam se, gledano u celini, čini dosadašnji materijal: impulsi rada i ono što ste prethodno osećali uz delo Crnjanskog?

PETROVIĆ: Materijal mi izgleda zanimljiv, ali ništa se još ne može reći, ni odrediti. Hendikapira me to što sam tek pre nekoloko dana dobio montažni sto. Ali, koncentracija ne popušta! Razume se, da nisam baš u istoj fizičkoj kondiciji sada, večeras, evo koliko je sada, već pola jedan, znači, od ovih – dvanaest i pet – sedamnaest sati koliko ekipa neprekidno radi izgubili smo jedno četiri-pet sati na neke stvari koje verovatno nisu mogle da se izbegnu. Konji su zakasneli, jedan se izgubio u šumi pa su ga tražili, onda, jutros je bila neka dezorganizacija oko
statista i tako dalje. A sada se nalazimo ovde, na mestu, gde skoro da ljudska noga nije ni stupila. Nepristupačno, nema nikakve veze sa putevima. Ako hoćemo da dođemo do bilo kakve civilizacije, moramo preći reku. Iza nas su stvarno močvare bez prolaza…
B.D.: U vašim filmovima kadar je ispunjen ljudima, ali i florom i faunom…
PETROVIĆ: Pa, evo sad smo gledali jedan prizor ovde u prostoru Aranđelove kuće. Gledali smo jedan isti kadar sa psom i bez psa.
B.D.: Da, da.
PETROVIĆ: Kolika razlika, kolika razlika! Gotovo da nemaju nikakve veze jedan sa drugim. Jedan kadar prazan, drugi pun.
B.D.: Bez sumnje.
PETROVIĆ: To je sve zajedno – život i biljki i ljudi i životinja. To ipak čini jedan jedinstven splet.
B.D.: Na vašem snimanju, kao, uostalom, i na svim snimanjima, ima i opasnosti… nekad je u opasnosti glumac, nekad konjanik, evo danas smo videli i taj udes… Pomahnitali brod…

PETROVIĆ: Da, slomio je tri vesla našeg broda i dva nosača vesla…
Mislio sam da je čovek pod alkoholom, ali kažu da nije. Izgleda da je pritisnuo gas umesto kočnice ili rikverca. Pa, mene čudi da nema i čak više tih neprijatnosti.
Mi smo do sada imali jednog čoveka koji je pao sa konja svojom krivicom. Posle dva dana izašao je iz bolnice, nije imao nikakav potres mozga, to je ovaj kome je jabučica posečena; imali smo i jedno gaženje – konj je nagazio jednog dečka – nije mu slomio, ali mu je pocepao nogu. To su bili ti incidenti. Kažu da je ovaj posao ipak opasan. Divim se svim tim ljudima, statistima koji ulaze u takvu avanturu i bez njih stvarno ne bi mogao da se napravi film. Ako nekome treba napraviti neki «omaž» na špici, insistiraću da to bude onima koji su u drugom planu gradili prvi plan. Gradili pravo događanje…

PETROVIĆ: Sada bih izgovorio nekoliko reči o okruženju u kome se ovaj projekat ostvaruje. Deo tog okruženja su i priče o ceni, o parama koje se troše ili ne troše, i tako dalje… Niko nije čarobnjak, ne pravi se ni od čega nešto. Očigledno, ako ima hiljadu kostima… jedan kostim košta dvadeset miliona dinara, to je već dvadeset milijardi. Samo kostimi! Da se sašiju! A kamoli da se održavaju, da se transportuju, koriste, čiste i peglaju, i tako dalje… O čemu se to radi?… Posvetio sam ovoj priči ovoliku pažnju da bih pokazao kako se vrši jedan presing u javnosti da su Seobe skupe…Valjda su pomešali karte. Mislili su da su to one milijarde od pre dvadeset i nešto godina… E, sad, u toj takvoj atmosferi radimo… dirinčim između četrnaest i šesnaest sati dnevno. Jedem neke hladne sendviče sa praznim hlebom. Kratko sam imao neki «karavan», za predah, i to obično nezagrejan. I uvek je u njemu bio neko drugi. Za nuždu idem, takoreći u blato. Nemam gde da se operem, pun sam prašine, kaljav, grizem prašinu… skačem iz jednog ambijenta, u drugi, još hladniji… Vetar mi duva za vrat… Sve ste videli…
Imam platu 140 miliona starih, koliko otprilike imaju slovenački profesori univerziteta, i plašim se da kažem koliko košta ono što radim da ne ispadne da trošim nečiji tuđ novac… Gde je dospela ta srpska kultura, kakva se to psihoza stvara oko nas, i u nama?… E, i to je jedan od razloga što se osećam kao da se u nemogućim uslovima penjem na Mont Everest…
B.D.: Ipak, najbitnija je vera: kad sve to prođe, ostaće film!…
… Na redu je Čehoslovačka. Posle toga, na proleće, ponovo, veoma  teške scene bitaka… Konjica, eksplozije, prelazak kroz vodu i preko zapaljenih mostova… Kakva vam je strategija za ta dva sledeća perioda?

PETROVIĆ: … U velikom projektu čije snimanje traje godinu dana ostaje otvoreno i pitanje temeljitih priprema. Ne možete odjednom pripremiti projekat koji traje toliko dugo, dve godine od danas, kroz sledećih 12, 14 meseci svaki dan, pa da sve predvidite! Morate stalno, tokom projekta, da ga pripremate…
… utisak koji mi se nameće iz ova 3 meseca je nešto što sam već i ranije, razume se, znao, ali ovog puta mi je to sasvim jasno iskočilo pred oči: šta za film znači, istinitost, reljefnost, plastičnost ambijenta i ljudskog lica!… Seobe već sada, izražavaju naročitu viziju… postoji jedna naročita vizija Podunavlja. Dunav puca pred našim očima, Dunav se širi, kao neko ogromno Panonsko more, kao neki izdanak tog mora, kao moćni vir oko koga se vrte ljudi… Dunav kao inspiracija i početak, vizija Podunavlja se degažira iz cele stvari i to je nesumnjivo. A sad šta ima drugo? Zanimljivo je, recimo, kako su se ti francuski glumci Izabel i Rišar uklopili u te naše likove. I kako su oni jedan element fantastike do koje je meni mnogo stalo i koji razvijam još od Skupljača perja…
B.D.: Posle svega što se dogodilo na Dunavu, u Čehoslovačkoj vas čeka arhitektonika zamkova.
PETROVIĆ: Tamo će biti hladno. Biće još gore nego na Dunavu. Ali, biće barok, barok i Dunav.
… sad vidim, penjem se na Mont Everest. Staza je još duža, pošao čovek, a put se pred njim udaljio. A istovremeno je i… Pošao sam, a sa mnom je pošao i put, znate?

“Najveću životnu energiju uložio sam u dve stvari: u svog sina Dragana i u “Seobe”. Na žalost nisam dočekao da sina vidim kao odraslog momka, jer je u toku snimanja umro, a neću biti prisutan ni na premijeri filma kojeg smatram životnim delom. Tako je valjda Bog hteo. Ima neka sila iznad nas koja rukovodi našim sudbinama…» Zadnji intervju A.P. koji je dao aprila meseca 1994 godine u bolnici Lariboazier (Hôpital Lariboisiere u Parizu).

Boro Drašković Film o Filmu

(razgovori vođeni i filmovani tokom snimanja « Seoba » 1987 godine) Odlomak iz Mraz na trepavicama
Hladan zimski dan u slovačkom gradu Kromeriž. Saša i ja neprestano kružimo baroknim trgom pokrivenim ledom, blista kao kakva plesna dvorana od kristala, u prozorskim oknima ledeni cvetovi, po kosi i na trepavicama nahvatalo se inje.
PETROVIĆ: Rekli ste mi da govorim o bilo čemu što mi padne na pamet. Znate, da budem sasvim iskren: od devetog novembra do danas, moju svest je ispunila Draganova smrt i verovatno će tako ostati… Senku preko mojih mnogobrojnih odnosa kojima sam vezan za projekat Seobe baca ne samo smrt – smrt je nešto što svakog od nas čeka – nego osećaj da taj momak nije morao da umre baš devetog novembra… Eto, to je naseljeno u mojoj svesti, i što sam dotle činio… To je ono s čim u ovom trenutku, bar kad je o meni reč, Seobe biju bitku. Nastavljam ih, jer je i to neka vrsta utehe… da čovek… još nema taj posao, verovatno bi se pokrio jorganom preko glave i pokušao da se istopi, da nestane…

Nisam baš kadar da govorim. Ne znam ni kada ću biti.

 m-s4

Boro Drašković Film o Filmu

(razgovori vođeni i filmovani tokom snimanja « Seoba » 1987 godine) Odlomak iz Nove Seobe
PETROVIĆ: Što se tiče Seoba ne bih mogao da filozofiram. Misli su mi usmerene u drugom smeru… Seobe sve više postaju jedna vrlo zanimljiva simfonija glumačke igre. Ne znam da li se dogodilo, u našoj produkciji, da se na jednom mestu okupi toliko sjajnih glumaca. Učestvuju u ovom projektu, čak i u nekim manjim, epizodnim ulogama… Eto, to je nešto što sada sa uživanjem posmatram i što čoveka malo razgaljuje. Seobe postaju, i već jesu, opšti naš poduhvat, u koga se ugrađuju napor i volja, talenti čitavog niza ljudi…
Šta još da kažem: evo sad smo iz Kromeriža prešli u Milotice, u susret tom raskošnom, kraljevskom prosto divnom baroku.

… U prvoj zgodnoj prilici reći ću Saši: «Danju snimate, noću montirate!
Nije li to prenaporno, čak i za vas?»
Saša ćuti, s’pogledom iz daljine, usmerenim u tajanstvenu tačku iza horizonta.
PETROVIĆ: Još nešto o Seobama: opet o nekim stvarima, manje intelektualnim. Stalno nam nedostaje novaca! Dve televizije nas drže na lancu, kao nekim kučićima nam bacaju, maltene, otpatke. Ekipa već dve nedelje nije primila dnevnice. Stalno nam traže neke dodatne kalkulacije, stalno se nešto sumnjičevo prebrojava. Da ne bi bilo nesporazuma: naši ljudi primaju mesečno otprilike između šesto hiljada i milion dinara. Imajući u vidu suludu inflaciju, da se radi u proseku 14-16 sati dnevno (nijednu subotu i nedelju dosad nismo imali slobodnu), da se radi u hladnim nezagrejanim zamkovima, a videli ste kako se letos radilo u vreloj močvari i prašini – to je vrlo skroman honorar…
Počeli smo da radimo devetog avgusta. Od tada do danas, snimili smo materijala za dva i po igrana filma… To pokazuje da ja, a i moji saradnici, jako brzo i efikasno radimo, uprkos ne baš sjajnim uslovima.

seobe 25

Vuk Isakovič (Avtandil Makharadze)

Boro Drašković Film o Filmu

(razgovori vođeni i filmovani tokom snimanja « Seoba » 1987 godine) Odlomak iz Smrtna kazna za Vuka Isakoviča
Poslednja scena Vuka Isakoviča, vešanje, uprizoriće se na Petrovaradinu.
B.D.: – Vešanje, filmski kraj Vuka Isakoviča, razlikuje se, već u scenariju, od njegove sudbine u romanu…
PETROVIĆ: Pa, neka mi oprsti Miloš Crnjanski… Kraj prvog dela Seoba je ustvari zasnovan i na istorijskom događanju. Vuk Isakovič se stvarno, posle svih mukotrpnih bojevanja, vratio u Srem, u svoju izbu… i umro je, siromah, u manastiru Šišatovac, u šezdesetdrugoj godini, od šloga, od paralize… Crnjanski se držao tih zabeležaka…
Međutim, meni se čini da sa literarne tačke gledišta, čak i ono što je Crnjanski dodao, upravo to, nije baš na nivou cele knjige: Vuk Isakovič sedi na obroncima Fruške gore, posmatra Dunav, kad ugleda bedra jedne mlade služavke, počinje da mu struji krv…
Otprilike, javlja mu se potreba za produžetkom vrste… E, dobro, to je roman i to može da bude lepo, ali meni se čini da je tragedija tih najamnika, plaćenika, zapravo, tih ljudi koji su bili brana pred varvarima sa Istoka, koji su čuvali celu Evropu od tih najezdi, mnogo strašnija, jer su sa njima postupali onako kao što i danas još uvek postupaju sa marginalnim evropskim svetom…
Umesto da dobiju svoje pravice koje su stalno tražili – bili su kažnjavani, zlostavljani, oduzimali su im ono na šta su neosporno imali prava… Pa mi se čini da je sasvim logično da i taj Vuk tako nekako završi. I zato sam mu ja odredio, evo, ovu strašnu smrt…

Međutim u filmu, sasvim iracionalno, nakon što je pogubljen, Vuk Isakovič se ipak vraća, na konju, a Dafina, opljačkana u grobu, iz kuće mu trči u susret, u sličnom kadru u kome ga je ispraćala u rat, preklinjući ga da ostane.

«Ali, sve je to omama ljudskih očiju», četvrti, poslednji put čuje se u filmu vanvremenski glas Aleksandra Petrovića, završavajući Seobe.

 ms1

Pogledi – SAŠA PETROVIĆ

decembar 1990.

POGLEDI: Vaš veliki projekat « Seobe » nikako da ugleda svetlost dana. Da li je film zabranjen ili se čuva na sigurnom mestu u nekom bunkeru, u nekom tunelu, usred mraka?
PETROVIĆ: Seobe su moj najbolji film i posvećen je mom pokojnom sinu Draganu. Film se nalazi u zatvoru već godinu i po dana. To je jedan nevin zatvorenik, jedan od bezbrojnih nevinih zatvorenika. Danas sam sasvim siguran da ga u zatvoru ne drži francuski sud, koji je presudu i doneo, nego beogradska i novosadska televizija. Ako stoji iza beogradske i novosadske televizije, mislim da ne traba da govorim. To se zna. To je moj četvrti zabranjeni film.

Prvi zabranjeni film se zvao Dani. On je bio zabranjen samo za prikazivanje u inostranstvu. Drugi moj film koji je zabranila Komunistička partija je Majstor i margarita. Ta zabrana je izvedena komunistički perfidno jer je odluku partije sproveo radnički savet «Dunav filma», uz svesrdnu podršku ondašnjeg Sekretarijata za kulturu na čijem je čelu stajao Eduard Ile. O filmu «Biće skoro propast sveta» smo već govorili.

m-s5

TV emisija Ranko Munitić intervjuiše Aleksandra Petrovića

mart 1994.
(Intervju je realizovan mesec dana pre odlaska Aleksandra Petrovića u Pariz da bi se operisao od tumora na mozgu. Preminuo je posle četiri meseca borbe)
Odlomak :
O Seobama
Znate, Seobe su pred mene sigurno postavile najteže zadatke. U svakom pogledu. U umetničkom, da budem precizniji, literarnom i filmskom. U produkcionom. Pa ako hoćete i u problemu ljudskih odnosa. Ja sam poželeo da snimam «Seobe» još godine 1958. Pa sam 1959. napisao pismo Crnjanskom u London, i on mi je, razume se, pošto je bio ljubazan covek, odgovorio. Čuo je za moj film Let nad močvarom.
Sad, da ne pričam priče… To se manje više zna, ko je pratio to. U svakom slučaju, stvar se završila time što je on dao saglasnost da ja to radim. Više je puta to ponovio, da želi da baš ja to radim. Ja, iz razgovora sa njim, a i na osnovu mog sopstvenog suda, smatram da je on, najpre, osetio u mojim filmovima, a to se u prvom redu odnosi na filmove – Tri, Skupljači perja i Propast sveta osetio je da ja, kao i on, umem da dodirnem rapsodičnost ništavila. Znate, ja, kao Crnjanski, ne pričam priče da bih zabavljao frajle ili nadobudne klince, ja pričam priču jer volim predeo u kom se priča događa, jer se raspadam u tom predelu i ponovo sklapam, jer volim ljude koji putuju tim putevima, jer volim njihovu tragediju, i njihovu radost. To znači, da skratim, Crnjanski je osetio da ja, kao i on, inkrustriram sebe u svoj film, kao i on u svoju knjigu, i postajem deo toga sveta. Iznutra ga stvaram kao što majka rađa dete. Tako to radi i Crnjanski i zato je jedan od najvećih pisaca ovog veka. Pritom, razume se, tu ima još i drugih važnih stvari, kao što su: melanholija, ironija, osećaj, žene, ljubav, mržnja, milosrđe i razume se – ravnica, ravnica. To su ti elementi koji, ako ste mogli da zapazite, mene privlače još od Leta nad močvarom. To nije slučajno da sam ja svoje filmove snimao po tim vojvođanskim ravnicama.

To je sad teško reći, u jednom ovakvom razgovoru, ali, mi stari Beograđani, mi smo imali pre onog prvog rata, osećaj. Ja sam imao 12 godina kada je počeo prvi rat… zapravo drugi, ovo je već treći – ne znam kako da ih rasporedim. Mi smo, dakle, imali osećaj, da je ipak onaj svet preko Dunava i Save, isto naš svet. Mi smo se osećali kod kuće u Zemunu i u Novom Sadu. Mi smo vrlo retko odlazili južnije od Aranđelovca. Beograd je bio i panonski grad. Moji stari su pravili kuće u Rige od Fere, ili u Kondinoj ulici, po ugledu na kuće u Kikindi, Zrenjaninu i Novom Sadu. Tako da je taj svet, naš zajednicki svet. S druge strane, razume se, i Crnjanski i ja znamo da su nam koreni negde drugde. Da su nam koreni i u Crnoj Gori. Moj deda je Crnogorac. U Šumadiji, i svuda redom na Balkanu. Jer, to što ja nosim u sebi i što je možda moja nesreća, jer da nije tako ja bih 1968. ostao u Los Anđelesu. A to je i Crnjanski nosio u sebi jer nikada nije mogao da pusti korene u Londonu. Tako su te Seobe – nastajale, nasuprot svima. Znate, to je bio jedan ogroman posao. Trebalo je snimati prelaz preko Rajne. Helikopterom smo kružili nad celim prostorom da pronađemo gde je ušće Drine u Savu najpogodnije za tako nešto. Da bude predeo gde konji mogu da prelaze kroz vodu a da ne potonu do trbuha. I čak i kola da prođu, jer je bilo šljunkovito dno. To su sve, naoko, mali problemi, a ustvari, jezivi. Pa smo onda snimali u tvrđavi osječkoj. Tu smo se divno proveli. Nismo imali nijedan konflikt. Nikakav problem. Statisti su nam bili Hrvati, Srbi, Slovaci, svi redom… Mađari. Isto se to dogodilo u Vukovaru. Mi smo Vukovar osvojili za tri dana. Niko nije poginuo. Ni jedno staklo se nije razbilo. Vojska Miloša Crnjanskog i Aleksandra Petrovića je ušla u Vukovar i u Osjek sa velikom pucnjavom, ali bila je to pirotehnika. Ništa se nije slomilo.

“Najveću životnu energiju uložio sam u dve stvari: u svog sina Dragana i u Seobe. Na žalost nisam dočekao da sina vidim kao odraslog momka, jer je u toku snimanja umro, a neću biti prisutan ni na premijeri filma kojeg smatram životnim delom. Tako je valjda Bog hteo. Ima neka sila iznad nas koja rukovodi našim sudbinama, “slučaj komedijant”, kako je to rekao Crnjanski. Uveren sam da će se Seobe dopasti publici. Zadnji intervju A.P. koji je dao aprila meseca 1994. godine u bolnici Lariboazier (Hôpital Lariboisiere u Parizu).

Izabel Iper (Isabelle Huppert) i Aleksandar Petrović (snimanje scene na vašaru)

Izabel Iper (Isabelle Huppert) i Aleksandar Petrović (snimanje scene na vašaru)

Kritike:

Nezvaničnu premijeru, u prisustvu Aleksandra Petrovića, film je doživeo (Migrations – francuska verzija filma) sticajem okolnosti u francuskom gradu Saint Malo (Sen Malo) maja 1993. u okviru poznatog Internacionalnog festivala knjige i filma Čudni putnici (Festival international du livre et du film Etonnants Voyageurs à Saint Malo). 
«Bez obzira što je prikazan u atmosferi strahovite omraze neosnovanog i nepravičnog zgražavanja koje raspaljuje francusku javnost, film je primljen izvanredno. To se videlo i po debati koja je posle projekcije vođena. Mada je razgovor skrenuo i na politički teren. Stekao sam utisak da se pod uticajem filma izmenila ta negativna slika o nama, da smo postali nekako drugačiji. Iz tih razloga smatram, da je mnogo važnije, da « Seobe » budu prikazane u Parizu, Londonu, Briselu, Rimu, nego u Beogradu.» A.P.

 m-s3a

Poziv za Kan

Interesovanje za Seobe je posle prvih natpisa u francuskoj štampi naglo poraslo. Direkcija kanskog festivala je odlučila da napravi «Omaž» Aleksandru Petroviću i da u specijalnom programu prikaže njegovo najnovije ostvarenje. I pored zvanične najave, predstava ipak nije održana jer su se ponovo neočekivano aktuelizovali problemi sa odnosima francuskih i jugoslovenskih producenata!

U zvaničnom katalogu Kanskog festivala 1994 godine, uz filmografiju Aleksandra Petrovića, objavljen je tekst Žaka Donijol-Valkroza: «Petrović je realizovao jednu liričnu i baroknu fresku zastrašujućom snagom. Jedna vrsta romaneskne i apokaliptične reke nosi likove u haosu bitaka i grozota, u melanholiji masakriranih nada i očajničkih ljubavi. Bio je potreban ogroman talenat reditelja Skupljača perja, Maestra i Margarite, Grupnog portreta s damom, da bi dobro izveo tu božanstvenu ludu i drsku tvorevinu. To je jedan veliki kosmički film pun buke i furije » Jacques Doniol-Valcroze.

Velikim trudom i svojom izuzetnom upornošću, Aleksandar Petrović, pred sam kraj svog života, je uspeo da pronađe način da «izvadi iz francuskog zatvora» (laboratorije u kojoj je filmski materijal bio blokiran) deo materijala koji je iskoristio da uradi «srpsku verziju» filma Seobe i pronadje finasijera za taj projekat. Tako je, ulažući svu svoju «legendarnu» energiju i zahvaljujući njegovoj vernoj ekipi, uspeo da dosanja svoj započeti san iz 1958. godine.

«Film rađen po Seobama imao bi isključivo umetničke ambicije. Ja ga vidim kao tragičnu a svetlu poetsku viziju u kojoj bi sudbina jednog naroda u jednom određnom istorijskom razdoblju bila neraskidivo povezana i iskazana kroz sudbine i psihologiju glavnih junaka romana. Realan i grub, a u isto vreme mek i fantastičan, nedodirljiv, sav u lepoti i snu, a surov i neumitan, kao vode, ritovi i magle, sav okrenut unutra, a kao freska izrazit i veličanstven spolja, takav bi eto trebalo da bude film. Jednom reči «beskrajni plavi krug i u njemu zvezda». A.P.

 m-s5

28 april 1994 godine PREMIJERA «SEOBA» U BEOGRADU

«Odavno beogradska publika nije prisustvovala spektaklu, kakav je sinoć bio organizovan u Velikoj dvorani Centra «Sava» povodom premijere filma «Seobe» Aleksandra Saše Petrovića.
Kordon konjice postrojen ispred glavnog ulaza u centar, kostimirani statisti (odeveni u originalne kostime iz filma koje su zajedno uradili Divna Jovanović i njen francuski kolega Žak Fontere), sa bakljama, svečani koncert hora i Simfonijskog orkestra RTS, reči voditelja Milivoja Orlovića, bili su samo uvertira pred glavni događaj – svečanu premijeru Petrovićevog filma na koji se tako dugo čekalo.
Na žalost, ovom događaju organizovanom njemu u čast, iz zdrastvenih razloga nije prisustvovao i reditelj lično, ali mu je zato publika svojim aplauzom na najlepši mogući načn uputila pozdrave i iskrene želje za što bržim ozdravljenjem.
Pred samu projekciju stigla su iz Francuske i dva telegrama upućena beogradskoj publici.

«Veoma sam ponosna i srećna što sam igrala u ovom filmu. Želim i nadam se da će i francuska publika imati priliku da ga otkrije» – napisala je Izabel Iper francuska glumica koja je u «Seobama» tumačila glavni ženski lik – ulogu Dafine.
Drugi telegram Beograđanima je uz pozdrave uputio Rišar Beri (tumači lik Aranđela Isakoviča) koji je, između ostalog, napisao: «Smatram velikom srećom rad na filmu sa tako veličanstvenim rediteljem. Fasciniran sam istrijom vaše zemlje i stoga mi se čine bliskim vaši problemi…»
Srdačan aplauz upućen je jedinom gostu iz inostranstva, gruzijskom glumcu Avtandilu Maharadzeu, prvaku gruzijskog nacionalnog teatra «Rustaveli» (igrao je u filmu «Le Repentir» Šengiza Abduladzea, dobitnika nagrade Grand Prix 1987 na Kanskom festivalu). Maharadze tumaču glavnog lika Vuka Isakoviča. Obraćajući se publici zahvaljujući se na aplauzima, Maharadze je, izmađu ostalog rekao: «Srećan sam što sam zajedno sa vama. Posle pet godina ponovo sam sreo mnoge prijatelje, ljude koji su mi veoma bliski. Jedino što kvari ovo veče je to što nema sa nama Aleksandra Petrovića. Nema čoveka koji je stvorio sve ovo što smo videli. Ako sam odigrao ulogu Vuka Isakoviča iz velikog dela Miloša Crnjanskog, odigrao sam je zato što na svetu postoji Aleksandar Petrović. Veliko mu hvala za to.»
Zajedno sa Avtandil Mahardzeom publici su se sinoć predstavili i Rade Marković, Petar Božović, Dragan Nikolić, Aljoša Vučković, Jelica Sretenović, Ljubomir Đibranić i mnogi drugi članovi ekipe koji su se oko «Seoba» okupili još 1987. Godine i koji su, najzad sinoć zajedno sa beogradskom publikom dočekali da vide film. Dubravka Lakić POLITIKA

«Saša Petrović je jednom prilikom rekao jednu vrlo jednostavnu stvar: «Ne možemo da pravimo filmove, ako ne volimo ljude». Povezano s njegovom mudrošću ja se nadam da će svaki gledalac poneti bar jedan deo mudrosti, deo te ljubavi nakon gledanja ovog filma izaćiće iz bioskopa bogatiji nego što je ušao.» Munitić pred premijeru filma.

«Seobe» Aleksandra Petrovića spadaju u vrstu filmova kakvi se više ne snimaju. U raskošno historijske spektakle koji izvana do maksimuma koriste sve mogućnosti masovne, kostimirane, pirotehničke kinoatrakcije, dok iznutra vezu čipku fino izvajanih dramskih ličnosti, od kojih svaka znači i moguću ljudsku sudbinu i namen dublje problematizacije  čovekovog prohoda kroz lavirint sveta i vatromet historije. Otuda senzacija za ljubitelje kino-parade, ali i pristalica za privrženike duhovnih kino-odiseja. Čisto i vešto urađene na tom vanjskom planu, «Seobe» zadovoljavaju i dva preostala standarda ove «vrste»: one su autorski, izrazito lični umetnikov projekt, uz to savremen, problemski i značenjski veoma aktualan domet.

Osmi «igrenjak» ovog autora, nehotice možda no nimalo slučajno, nameće se pažljivom gledatelju kao neka vrsta «konačnog dela», krunskog kamena u Petrovićevom opusu. Slojevi karakteristični za prethodne realizacije (a reč je, ne treba zaboraviti, o važnom učesniku evropske kino-poetike u tri protekle decenije) prisutni su ovde i još jednom odavgnuti. Od strasnog prepleta spektakularnih i intimističkih energija, do začudne «duhovne pozicije» kamere kao posebnog «rakursa» zauzetog prema događajima, posmatračkog refleksivnog stanovišta koje onda, kod gledaoca, prema svemu što se zbiva odnosno prikazuje, nenametljivo izaziva isto takav ambivalentan odnos – ne samo učesnika nego prosuditelja zbivanja. Karakterističan Petrovićev antiheroj, Vuk Isakovič je (kao Miloš iz «Tri», Beli Bora iz «Skupljača perja» ili Maksudov iz «Majstora i Margarite») još jedan osamljeni, tragičnom aurom saznanja izolovani individualista koji na pustopoljini postojanja kroz haos, sumrak i dim traži smisao bitisanja, da bi ga na koncu duge lične golgote naslutio jedino u sebi, u vlastitoj duši. Svet nema reda niti življenje obiluje smislom… Nasuprot tom tragično osvešćenom pojedincu stoji večiti kolektivni protivnik – gomila. Gde god se kod Petrovića okupi mnoštvo – začeta je kob… Individualni princip naspram masovnog odnosno «jedan protiv svih» traje kao osnovna, tragična (po ishodu) i optimistična (po samoj mogućnosti da se zapodene) figura Petrovićeve dramaturgije… «Seobe» su (neogrešivši se ničim o Crnjanskog) čisto petrovićevski film, baš kao što to mimo svojih pisaca behu i sve njegove prethodne «ekranizacije»…
Da su prikazane kad behu završene, pre pet godina dakle, «Seobe» bi, nema sumnje, značile sve ono što kod nas znači (ili ne znači) umetnički vredan film. Danas, možda, znače mnogo više. Kroz sudbinu glavnog lika kroz njegovo lutanje po evropskoj divljini, bez obzira radi li se o seoskom blatu ili dvorskom parketu, kroz njegov varljivi uspon i prividan pad, odnosno, kroz poraz u historiskoj bitci i trijumf u moralnom ratu s fatumom… odvija se jedna od mogućih varijanti naše zajedničke sudbine, danas i ovde. Sve dileme što nas muče kroz godine protekle od završetka do premijere «Seoba», prisutne su u tom delu. Sva iskušenja iskazana su, bez nametljivosti, bez dans tako strašno aktuelnog kičbalasta raznih fela. Pa je teško odoleti iskušenju i u «Seobama» ne videti sjajan odgovor na pitanje: šta to umetnik i umetničko delo mogu u vremenu katastrofe? Mogu mnogo. Mogu postaviti prava pitanja. Mogu svojim odgovorima potaknuti svakog od nas na iznalaženje vlastitih odgovora. U tom smislu, «Seobe» su pre svega hrabar i upečatljiv umetnički čin. Nije reč samo dobrom, reč je o važnom filmu.» Ranko Munitić, BORBA 4.5.1994.

… «Svoje Seobe, Aleksandar Petrović smestio je u koordinate usuda i sna, i usud i san suprotnosti su konačnosti… Prizorom iz snova Aleksandar Petrović i završava svoj film, zatvarajući krug. Ono što se zbilo-zbilo se, i nikakve ispravke nisu moguće, osim, možda, iako je i to malo verovatno, na nekoj drugoj ravni; i u jednoj, još, budućnosti bez obrisa. Imamo, naime, mnoštvo valjanih razloga da mislimo da će se i u drugim vremenima iste greške ponoviti, i da ćemo se sa istim himerama ponovo nositi. Ne slučajno, sam autor, vlastitim glasom, obraća se na kraju filma svojoj publici: «Bio je to samo privid, obmana čula, opsena» (ili tako nekako). Ne troše se samo ljudi, troše se i mitovi, kao i istorija. Zaključak je ovog filma, stoga: nije to bila ni vizija, ni iluzija, bila je to halucinacija». Žika Bogdanović NIN – 22 april 1994.

«Celokupnim svojim umetničkim opusom Aleksandar Petorvić je pokazao da je itekako kadar stvaralac, koji može da se uhvati u koštac sa moćnicima svatske litarature, a njegovo društvo sa Bulgakovom i Hajnrihom Belom ga preporučuju za portretistu «Seoba», tog romanareke, koji je jedan od večnih belega srpskog puta i srpskog tragizma. A tako nešto i treba da bude pravi izazov umetniku koji je dostojan da na velikoj nacionalnoj temi svetu opservira sudbinu svog naroda i njegovu apsolutnu pripadnost istoj civilizaciji.

Film je Majstorcki snimljen. Ima izvanrednu fotografiju prozaičnu dubinu kadrova i izražajne «krupne» planove. Scenografija i kostimi su po svetskim standardima i na nivou bogatih kinematografija. Maksimalno je muzički podržan, efektno montiran…
Na kraju, da u bujici nesreća i nesporazuma koji su pratili realizaciju ovog projekta bude i nešto sreće – veliko zadocnjenje premijere ovog dela, koje je moglo biti predstavljeno još pre nekoliko godina, ima svoju prednost! Zbog događaja u kojima živimo, zbog ponovljenih istorijskih tokova i sudbinskih određenja, film dobija na snazi, komunicirajući sa svojim vremenom na potresan način. Pozivajući nas pritom na istorijsko pamćenje.» Milan Mitić

«Film poseduje nekoliko izvanrednih sekvenci, poput smrti Sekuline, teškog kažnjavanja Vuka Isakoviča, prvog nagoveštaja bolesti Dafinine. Sjajna je završnica filma, sa gorko vizionarskim, snevanim povratkom poražene vojske u rodni kraj i majorovim «hepiendom» susretom sa preminulom suprugom…

«Seobe» Crnjanskog deluju tragično, a svojevrsnu tragiku poseduju i Petrovićeve «Seobe». Ostaje saznanje o velikom plavom krugu i zvezdi.» Milan Vlajčić

Aleksandar Petrović je, bar po onom što je iskazano u filmu, poštovao unutrašnji smisao dela, tražeći za njega potpuno slobodan izraz koji neće biti vezan za golu reprodukciju, već njegovu sopstvenu kreativnu individualnost. Umesto kopije romana, tražila se celina koja će zajedno sa piščevim delom činiti prirodni krug i organsko jedinstvo. Problem je bio – kako izvesne važne reči i metafore preobraziti u sopstveno nadahnuće koje će biti projektovano u autonomnu formu. Nije reć o podvajanju romana i filma, već o tome da se sadržaj doživi kao zajedničko ali i lično iskustvo, kao nešto što pripada najdubljim titrajima ljudske duše i onim elementarnim ljudskim osećanjima koja traže slobodu, ali i spkojstvo u čoveku i njegovoj sudbini. Autor filma je izabrao upravo taj metod koji ga vodi ka projektovanju pisca u sebe a sebe u formu. Otud mnoge scene deluju kao razrada teksta, ali još više slike koje su potpuno vezane za subjektivizam režije. Nastali su tako beskrajno lepi, sadržajni, kompoziciono bogati, dramatični kadrovi koji deluju kao izuzetne kreacije ili slikarska platna sa kojih se likovi oživljavaju u prostoru. Paleta je snažna, široka, sveobuhvatna, tako da su prostori od nekoliko stotina metara ili nekoliko kilometara ispunjeni do najmanjih detalja, intenzivnim odnosima i dinamikom koja odoleva svim konvencijama. Aleksandar Petrović nije pravio objektivizirani, bezlični ili u izrazu akademski ograničen istorijski spektakl. Služio se činjenicama, verodostojnim opisima bitaka i pokreta trupa, slikama opsade i borbi za gradove kakvih je bilo mnogo tokom osamnaestog veka, ali je kroz to uspevao da svemu što je vezano za život ili smrt da potpuno subjektivno i ljudsko značenje. Upravo kroz takve postupke on se kao autor najviše približio Milošu Crnjanskom. Svaki pokret kamere, događaj ili ljudska reakcija imali su svoje određeno subjektivno ali i ništa manje ljudsko značenje. Ma koliko u pripremama za realizaciju ovog projekta isticao kako će se u njemu koristiti, a samim tim i prepoznavati iskustvo iz ranijih filmova postalo je očigledno da od prvog do poslednjeg kadra postoji potpuna I inventivna koncentracija u traganju za novim izrazom I odvajanje od opusa koji je činio stvaralačku moć autora. Nema mesta poređenja sa ranijim filmovima Aleksandra Petrovića, jer je ovde došla do izražaja i ona nesvesna potreba stvaraoca da izrazi svu svoju subjektivnost i nadahnuće koje nosi sa doživljajem “Seoba”. Postalo je tako očigledno da nije primarno nastaviti opus ili iz ranijih filmova izvlačiti sintezu, već doći do autentičnosti koja će svojom originalnošću biti objektivizirana u odnosu na sam roman. Ako je Crnjanski uspeo da ostvari svoje ideale u romanu, Aleksandar Petrović je morao da se potpuno usmeri ka projekciji sopstvenih želja. U filmu ima mnogo dokaza kako se on oslobađa ranijih iskustava ili razrešenja i nastoji da dođe do sasvim nove forme. Film “Seobe” stoga nosi svoje specifičnosti koje odražavaju prisustvo procesa u kome se autorska subjektivnost dovodi do zrelog izraza I specifične umetničke objektivizacije. Petar Volk, LET NAD MOČVAROM Aleksandar Petrović svojim životom, delom I filmovima. INSTITUT ZA FILM

Serija Seobe

povodom emitovanja dve prve završene epizode televizijske serije (trebalo je da bude osam epizoda)

Odlomak TV uvoda:

«Rad na seriji Seobe prekinut je još pre rediteljeve bolesti; produkcione i finansijske teškoće zaustavile su napredovanje ove priče u nastavcima, a time i odlazak Isakoviča u snevanu Rosiju u potrazi za slobodom, čašću i «slatkim pravoslavljem». Velika pauza u radu, promene rukovodstva u RTS-u kao jednom od producenata, sporovi sa inostranim partnerima – sve to nije išlo naruku okončanju Seoba… Originalna verzija serije od osam epizoda završena je bila 70% – ostalo je nesnimljenih oko dva sata… Reditelj je sve što je snimio od narednih šest nastavaka odmah i montirao…» B.O.T. Politika april 1995.

Aleksandar Petrović u ulozi grofa Kajzerlinga u filmu Seobe 2

(sklopljen materijal nedovršene TV serije Seobe)

Mnogi umetnici u svojim delima ostave vidni «potpis». Aleksandar Petrović je sebi izabrao u dve epizode serije Seobe ulogu ruskog ambasadora grofa Kajzerlinga.

Aleksandar Petrovic11

Aleksandar Petrovic2 Aleksandar Petrovic3 Aleksandar Petrovic4 Aleksandar Petrovic6

Video materijal

Migrations4 FR Aleksandar Petrovic

CAHIERS DU CINEMA (N°477 – 1994) (Kaije di sinema) – Oni koji snimaju… (Ugledni filmski časopis je poverio urednički posao jedanog broja Isabelle Huppert koja je izabrala saradnike i zamolila ih da daju svoje poglede na film. Tim povodom Aleksandar Petrović joj je poslao sledeće pismo)

 

SACHA PETROVIĆ Pismo adresovano Isabelle Huppert

 

Mojoj dragoj Isabelle posvećujem ovih nekoliko reči i kao sećanje na jedan film koji smo snimili pre ovog prljavog rata.

«Biće skoro propast sveta, nek propadne nije šteta…!

Početak godine 1992… Branka i jas mo prošli Jugoslovensko – mađarsku granicu. Otvaram radio. Spiker objavljuje: « Jugoslavija više ne postoji»… Arbitražna komisuja za jugoslovensku krizu objavila je svoj «izveštaj»: Jugoslavija više ne postoji, jer na osnovu jugoslovenskog Ustava iz godine 1974. još uvek u važnosti Federalne Republike «imaju pravo na secesiju iz Federativne Republike Jugoslavije.» Zemlje Saveza Evrope odlučile su da priznaju «suverenu» državu Sloveniju koja je izvršila secesiju i da tako sankcionišu raspad Jugoslavije. Hoću odmah da ukažem da pomenuti jugoslovenski Ustav sada sadrži jednu odredbu prema kojoj internacionalne granice jugoslovenske federacije ne mogu se menjati bez saglasnosti svih federalnih republika.

Da razjasnim: Ni jedna republika ne može da napusti federaciju bez saglasnosti ostalih.
U trenutku secesije Slovenije, četiri republike su se tome protivile: Srbija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Makedonija, a Hrvatska se još nije izjasnila. «Evropska zajednica» je podržala stavove komunističkih mafijaša, «malih Titića». Svako je hteo da bude gospodar na svom feudu. Predsednik Republike Slovenije Milan Kučan, bio je predsednik Komunističke partije Jugoslavije, predsednik Hrvatske Franjo Tuđman, bio je komunistički general, šef vojne kontraobaveštajne službe, predsednik Republike Srbije Slobodan Milošević bio je predsednik Komunističke partije Srbije. Predsednik Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović bio je teoretičar islamskog fundamentalizma. Predsednik Makedonije Kiro Gligorov, bio je jedan od bliskih saradnika Josipa Broza, koji se specijalizovao za zabranu umetničkih dela, koja nisu bila saglasna sa političkom ideologijom.
Tako je počela đavolska orgija! Tragedije Vukovara, Pakraca, Sarajeva, Mostara, Dubrovnika, Bratunca sa oko 50.000 mrtvih i 20.000 teških ratnih invalida, sa povorkom od nekoliko stotina silovanih žena i stotinama hiljada izbeglica, Muslimana, Srba, i Hrvata, sa takođe nestankom moje otadžbine i Brankine, otadžbine svih nas.
Rekao sam Branki: «Da su ovi politički monstrumi organizovali najpre izbore na federalnom nivou, kao što je to predviđao Ustav, a ne na nivou republika, kao što su to učinili, 70% od 24 miliona Jugoslovena glasalo bi za opstanak Jugoslavije.»
Rekao sam još i ovo, na osnovu istorijskog prava, moderna civilizacija ne dozvoljava secesije evo već skoro 200 godina – 1861. godine svet nije priznao države američkog Juga, kao što nije priznao pokušaj secesije nekoliko švajcarskih kantona koja je sprečena oružjem ili Kvebeka, kao ni jednog dela Australije godine 1934, pa čak ni secesiju Biafre ugušenu u moru krvi.

U tzv. Ratu u Sloveniji, «napadnuta» slovenačka milicija nije izgubila ni jednog čoveka, dok su nenaoružani mladići tzv. Jugoslovenske armije bili masakrirani, ili zarobljeni, pa polugoli poslati u Srbiju, Bosnu, Crnu Goru i Makedoniju.

Ja se izvinjavam zbog ovih gorkih reči, ali nije lako izgubiti otadžbinu kad pređeš šezdeset godina.

Godine 1988. Ekipa filma «Seobe», Tvoja i moja, snimala je scenu osvajanja Saverna u ratu između Francuske i Austrije godine 1747. Ulogu grada Saverna igrao je jugoslovenski grad Vukovar. Naša «filmska vojska» koju je sačinjavalo stotinak statista bila je sastavljena od građana Vukovara pa, kao i Vukovar, trećinu naše vojske činili su Hrvati, drugi trećinu Srbi a poslednju, Mađari, Slovaci i nekoliko Nemaca.

Ovu vojsku je predvodio jedan Gruzijac, naš dragi Gruzijac, naš dragi Avtandil Maharadze. U ovom ratu učestvovali su i Bernar Blie i Rišar Beri, i dok si Ti, draga Izabel, čekala na obali Dunava završetak besomučnog rata. Naša «filmska vojska»  zauzela je Savern – Vukovar, za tri dana – niko nije poginuo, ĉak nije bilo ni ranjenih, ni jedna kuća nije razrušena.

Godine 1992. Jugoslovenska vojska sa oko 300 tenkova opsedala je Vukovar tri meseca! A kada ga je zauzela, grad je bio potpuno razrušen.

Danas, razne komisije, trude se da utvrde ko je više ubio nevinih ljudi.

Zaključak:

Bolje je snimati filmove nego ratovati…

 

Živeo film – dole rat!

 

Prijateljski pozdrav, tvoj Saša